NA VELIKU GOSPU 2020. POSVEĆENO ĐANINI LOZIĆ ROĐ. IVANČIĆ (1871. – 1961.)
Znajući kakvu će mi vijest priopćiti, jednog jutra 2013. čula sam na telefonu zapanjen suprugov glas: “Konzervatorski odjel u Splitu nudi nam projekt Velikog križa na Marjanu.“
To je bio trenutak koji se dogodi samo jednom u životu; u istom trenutku kada stane dah, a u glavi poput munje zabljesnu priče, slike i događaji iz najranijeg djetinjstva, premda zaprepaštena zavikala sam: “Odmah pristani!“
Veliki križ na Marjanu podignut je 1900. na najvišem vrhu, na Telegrinu prilikom obilježavanja Jubileja 20. stoljeća. Prije toga, isti jubilej obilježen je u svijetu Svjetskom izložbom u Parizu (1889. – 1900.) u izložbenim halama novosagrađenih Petit i Grand Palaisa. Dovršetak izgradnje Eiffelova tornja pridonio je spektakularnosti Svjetske izložbe. Novinski napisi slavili su napredak tehnike i moć industrijalizacije tadašnjeg društva.
Međutim, tih godina naš narod podiže križeve na uzvisinama, dakako i na Marjanu, Mons Kyrieleysonu, svetom brdu po kojem su stoljećima bratovštine župa Velog Varoša u doba svetkovina hodočastile u procesijama do svojih zavjetnih crkvica. Kakva je to narodna mudrost, instinkt očajnika pred novu nepoznatu budućnost ili vjera u čvrste korijene postojanja nagnala Splićane u podizanje Velikog kamenog križa. Latinski križ podignut na najvišoj točki Marjana opominjao je na žrtvu i muku kao da su naši preci znali da ih čeka najkrvavije stoljeće u povijesti ljudskog roda, ali i tješio nadom. Podizanjem križa na Marjanu opominjali su, poslali poruku: Svijet se spašava samo osobnom žrtvom i humanom brigom za ljude!
I onda je započelo! Povod Prvom svjetskom ratu bio je atentat u Sarajevu 28. lipnja 1914. na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda koji je prisustvovao manevrima austrijskih trupa na području između Sarajeva i Konjica. Do kapitulacije Centralnih sila 11. studenoga 1918. poginulo je 9 milijuna vojnika. Pandemija španjolske gripe koja je zahvatila 1918. svijet u zadnjoj godini rata i trajala do lipnja 1920. uzrokovala je smrt 50 milijuna ljudi (neki povijesni izvori navode do 100 milijuna ljudi). Bolest je izbila u vojnim bazama u Kansasu, a u Europu su je prenijeli američki vojnici na bojišta Prvog svjetskog rata. U Europi se o “zagonetnoj i zaraznoj bolesti“ najprije izvještavalo iz Španjolske gdje je bolest zahvatila veliki dio stanovništva, čak i sam državni vrh.
Pandemija španjolske gripe u Hrvatskoj prvi je vrhunac dosegnula u listopadu 1918. List Hrvatska riječ donio je u listopadu uzbunjujuće novosti o razmjerima zaraze: “... u selima ima već mnogo žrtava ove bolesti ... Iz okolice Zagreba dolaze pred bolnicu milosrdne braće puna kola bolesnika ... U Splitu ima oko tisuću bolesnika, tako da liječnici jedva dospijevaju da pohode svoje pacijente ... Bude dnevno u Splitu po 8 do 10 sprovoda“. Premoreni i slabo hranjeni vojnici u četvrtoj godini rata bili su izvor epidemije, a s obzirom na veliki broj mobiliziranih liječnika za potrebe vojske, umjesto potrebnih 4 do 6 liječnika, stanovništvo je raspolagalo samo s jednim liječnikom.
Napornom radu nedostatnog broja liječnika i medicinskih sestara koji su pomagali stanovništvu odmah se karitativnim radom pridružuju crkvene bratovštine, dobrovoljna katolička udruženja vjernika laika vezana uz župnu crkvu. Bratovštine su u srednjem vijeku osnivane zbog epidemija kuge, ratova, gladi, potresa i poplava, jer su strašne posljedice ovih nesreća mogli ublažiti samo zajedničkim zalaganjem i naporom. Tek su 1919. u Parizu definirani načela i statut osnovane Lige naroda Crvenog križa koji su se prvo odnosili na humanitarni rad vojnih saniteta i zaštitu ranjenika bez obzira kojoj strani u sukobu pripadali. Isti pokret kasnije nazvan Međunarodna federacija Crvenog križa i Crvenog polumjeseca sa sjedištem u Ženevi proširila je svoj humanitarni rad za vrijeme Drugoga svjetskog rata i na djelovanje u katastrofama te pomoć u zaštiti zdravlja i socijalnoj skrbi.
Iznimnu požrtvovnost u doba pandemije španjolske gripe (1918. – 1920.) pokazale su bratovštine župa Velog Varoša. Zbog neimaštine i teške ratne oskudice zarazom su bile pogođene brojne siromašne varoške težaške obitelji. Nadljudskom pomoći zaraženima, brigom da se izbjegne glad i prehrane devastirane obitelji, zbrinu nemoćni i siročad, vjernički pokopaju umrli, prednjačila je najstarija udruga splitskog vjerničkog puka i građana - Bratovština svetog Križa Velog Varoša, osnovana 1439. Bratovštine su u doba epidemije svoje mrtve pokapale bez lijesa u zajedničkim grobnicama na Sustipanu. “Nakon Prvoga svjetskog rata ukopi su se obavljali i izvan dotadašnjeg groblja, na rubovima sustipanskog poluotoka, ali je i taj prostor bio ispunjen 1920.“ (Narodni.NET: “Splitska groblja i ukopi poznatih Splićana“).
Pandemija španjolske gripe naglo je iščeznula u lipnju 1920. ostavivši iza sebe osobne i obiteljske tragedije, jad i tugu za umrlima u ispaćenim splitskim obiteljima. Primjerice, građani Splita dugo su se s pijetetom sjećali tragedije kao posljedice španjolske gripe skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga Josipa Hatzea, a neki od nas i danas pamte usmenu predaju o žrtvi svojih pradjedova koji su izlagali vlastite živote da bi pomogli bolesnima i nemoćnima, nahranili gladne. Jedan od njih bio je Fabjan Lozić (1869. - 1939.) tadašnji pučki glavar gradskog odsjeka / župe Svetog Križa stasit, ponosit i pobožan splitski težak, bratim i pučki pjevač nadasve u misnom slavlju Velikog tjedna, najvećoj svetkovini Bratovštine svetog Križa Velog Varoša.
Iz tog vremena poznata je sudbina Velikog kamenog križa podignutog 1900. na najvišoj točki Marjana - austrijska vojska demontirala je 1917. križ kako ne bi poslužio kao reper savezničkim brodovima (u dosadašnjim člancima o križu na Marjanu nestručno se miješaju pojmovi reper i nišan; savezničkim brodovima križ na Marjanu sigurno nije bio nišan!).
Zbog svega, župnici i pučki glavari Velog Varoša pokrenuli su akciju vraćanja Velikog kamenog križa na Marjanu, jer kako su mislili, “kalvarija“ koju su pretrpjeli Splićani nije smjela biti zaboravljena. Ovaj put, željeli su postaviti stepenasti zavjetni ili “kalvarijski“ križ na vrhu Marjana. Tri stepenice, nacrtane na sačuvanoj projektnoj skici, vodile su prema “latinskom križu“ simbolu Isusove žrtve koju je podnio za grijehe svijeta i predstavljale brdo Kalvariju i glavne kršćanske kreposti: vjeru, nadu i najvišu stepenicu - ljubav. Novi kameni križ Varošana trebao je biti utjeha vjere u patnji, nada ispaćenima...
Plemenitoj inicijativi vraćanja križa na Marjanu varoških župnika i skromnih težaka suprotstavila se 1925. politika, neki drugi svjetonazori nepojmljivi za povijest Marjana, remetilački čimbenik povijesnog kontinuiteta tradicijskih vrijednosti, stoljetnih pravica starih obitelji Velog Varoša. Te godine u posjet Splitu dolazi kralj Aleksandar Karađorđević, a orjunaš dr. Jakša Račić postaje predsjednik Društva Marjan. U spomen na kraljev boravak i kraljevski lov na Marjanu, Račić pokreće projekt izgradnje Vidilice kralja Aleksandra na Telegrinu koja je trebala biti tek postament spomenika istom kralju. Orjunaši tadašnjeg Splita vidilicu su od milja nazivali Oplenac po brdu u Srbiji gdje je u to vrijeme sagrađen mauzolej obitelji Karađorđević.
Tri godine Varošani su strpljivo, ne odustajajući, nastojali ishoditi potrebne dozvole za projekt vraćanja križa. Prvo su odbijeni jer su predvidjeli lokaciju na izvornom mjestu križa iz 1900. na vrhu Telegrin, politika i utjecajni Račić to im nisu dozvolili. Zatim su dobili potvrdu Stolnog Kaptola o postavljanju križa na poklonjenoj čestici u vlasništvu Crkve jugozapadno od Telegrina što je potvrdilo i Općinsko Upraviteljstvo dozvolom iz veljače 1927. Naravno da se i taj položaj križa na Marjanu sukobio s političkim i estetskim zamislima Jakše Račića i Društva Marjan.
Odbor za križ najčešće se sastajao nedjeljom između jutarnje mise i objeda, često u kući Fabjana Lozića “na kantunu Matošićeve i Mrčeline ulice“ tako da je stvorena uzrečica “Nedijon, između mise i obida kod Lozića na čašu crnega“. Održavanje sastanaka Odbora u Fabjanovoj kući bila je osobita čast za skromnog varoškog težaka koji je svoje siromaštvo nosio na dostojanstven način tako da su svi o njemu i njegovoj obitelji mislili da su askete. Lozići su pripadnci starog hrvatskog plemstva. Plemstvo im je dodijelila dinastija Kotromanić, kojima je pripadala posljednja hrvatsko - bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača. Prezime Lozić dobili su prema rodoslovnoj lozi koja se granala na obitelji Lozich - Losich, Lozich - Krstulovich i Lozich - Vitazza (Croatian Nobility Index,“ Reference: BOJN, DUIS, ROSE RIET“). Nakon pada Bobovca 1463. sele se u zapadnu Hercegovinu gdje prema vizitacijama tadašnjih biskupa daju šest franjevaca, od kojih četiri još u 18. stoljeću. Bila je to najuglednija katolička kuća u ovom kraju. Drugi dio obitelji nastanjuje se u Poljica u mjestu Dubrava, a treći odlaze na zapadni dio otoka Brača i 1657. u dodatku su popisa izvornih bračkih plemića (Dasen Vrsalović: “Povijest otoka Brača“, Graphis, Zagreb, 2003.).
U ovom tekstu pojam plemstva spominje se samo kao povijesna činjenica koju su svojim iskonskim vrlinama stjecali naši preci, a Fabjan Lozić je očiti primjer tog vrijednosnog kontinuiteta.
Uz župnike i glavare Velog Varoša sastancima Odbora za vraćanje križa prisustvovala je Fabjanova kćerka profesorica Marija Lozić te Marijin prijatelj dominikanac padre Dominik Šantić, katolički intelektualac i pjesnik rodom iz Trogira.
Veliku podršku radu i cilju Odbora dao je književnik Dinko Šimunović. Naime, osobita intelektualka i poliglota Marija Lozić svoju je prvu učiteljsku službu dobila u Vrlici gdje je odmah ušla u intelektualni krug Dinka Šimunovića i Milana Begovića.
Kasnije, svoja književnička druženja nastavljaju kao srednjoškolski profesori u splitskim gimnazijama tako da je veliki krug splitskih intelektualaca dao podršku akciji vraćanja križa. Plemenitoj akciji vraćanja križa na Marjanu, poštovanoj profesorici dale su i učenice Ženske realne gimnazije u Splitu. Među brojnim briljantnim učenicama koje je Marija u svom profesorskom poslanju poticala na studij u Zagrebu bila je i buduća časna sestra Berhmana Nazor, ravnateljica školskih sestara franjevki na Lovretu; iz osobitog poštovanja prema profesorici Mariji Lozić, Berhmana je 1946. upisala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upravo Marijine predmete - povijest, hrvatski jezik (tada, jugoslavenske jezike!) te francuski jezik i književnost.
Kako je Dinka, druga Fabjanova kćerka bila udana za uglednog Josipa Jozu Šakića inženjera graditelja, podrška je akciji došla i s te strane. U ambijentu jednostavne elegancije njihova stana u Viškoj 16 dominirala je njihova ljubav i veliko Jozino poštovanje prema Dinkinu ocu Fabjanu Loziću, a premda unitarist Jozo Šakić imao je jasan stav “DA kraljevom spomeniku, ali NE na uštrb iskonskih pravica Varošana“.
Na prijedlog Joze Šakića, kruga njegovih suradnika i uglednih prijatelja, Ivan Meštrović nalazi kompromisno rješenje i projektira postavljanje spomenika kralju Aleksandru na Sedlu. Međutim, pohlepno političko poltronaštvo i nepromišljena odluka Društva Marjan na čelu s dr. Jakšom Račićem, a s druge strane plemenita, ali u političkom trenutku naivna i konačno neuspješna akcija skromnih splitskih župnika i težaka bili su samo mali dio razbuktalih političkih strasti i dodatan potihi građanski konflikt, jer uzroci nacionalnog, vjerskog, socijalnog, ekonomskog, političkog i svakog drugog izrazitog dijeljenja splitskog društva u prvoj polovini 20. stoljeća bili su, naravno, puno veći i ozbiljniji.
“Premda je epidemija španjolske gripe snažno uzdrmala hrvatsko društvo u drugoj polovini 1918., zbog istovremenih korjenitih političkih promjena“, raspada Austro Ugarske Monarhije i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, “epidemija je dugoročno ostala u sjeni političkih zbivanja“ (v. Goran Hutinec: “Odjeci epidemije španjolske gripe 1918. u hrvatskoj javnosti“, RADOVI – Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 2006.), a događaji oko križa na Marjanu trebali su otići u zaborav, posebno u olovnim četrdesetim i pedesetim godinama nakon Drugoga svjetskog rata.
Fabjan Lozić umro je 1939. godine. Dugogodišnjeg pučkog glavara župe Svetog Križa, a nadzornici i glavari su “posredovali između pučanstva i općinske uprave, brinuli se o javnom redu i miru, o čistoći ulica, o siromasima i ćudorednosti, ali i o svim javnim potrebama građana svog područja“ (Frano Baras, “100. obljetnica prvog Splitskog kažiputa“, Split, 2013.) njegovi sugrađani ispratili su u veličanstvenoj pogrebnoj povorci preko crkve sv. Frane do Sustipana. Na požutjelim fotografijama koje su ovjekovječile te trenutke iza pogrebne kočije koračao je i njegov najstariji unuk dječak Fabjan Lozić (1926. - 2007.). Povorka s pogrebnom kočijom stala je ispred crkve sv. Frane, kada su lijes preuzeli bratimi Bratovštine svetog Križa noseći svog glavara i bratima dostojanstveno, na ramenima do Sustipana.
Prohujale su godine, životi, generacije... vrijeme je pohranilo priče iz najranijeg djetinjstva u duboke kutke sjećanja. Ipak zauvijek su u memoriji ostale riječi, boje i mirisi tih davnih vremena.
I zato, kada sam u telefonskom razgovoru zaprepeštena rekla svom suprugu “Odmah pristani“ bila sam sigurna što će on odlučiti. Samo je moj suprug arhitekt Egon Lokošek, samosvjesno splitsko “dite“ Ćićo, bio u stanju zanemariti stvorenu histeriju političke baruštine 2013. oko križa na Marjanu i beskompromisno odlučiti - “DA, naravno, radit ćemo projekt Velikog križa na Marjanu!“.
Za dan-dva projektu se pridružio naš sin predlažući: “Budući da su konzervatori odlučili postaviti križ na predloženom položaju varoških župnika i težaka jugozapadno od Telegrina, projektirat ćemo križ Fibonaccijevim nizom i u proporcijama tadašnjeg križa iz 1927. Križ na Marjanu okrenit ćemo prema salonitanskom amfiteatru izvorištu kršćanstva u Dalmaciji. Osim toga, ova rotacija križa za 30 stupnjeva u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, kompoziciju križa i vidikovca dovodi u stanje blage, dinamične ravnoteže. Orijentacija križa u strogom smjeru istok – zapad, paralelno s kraćom stranom vidikovca ostavila bi dojam prostorne statičnosti.“
Zbog reakcije mog supruga i sina ponovno su u meni oživjele riječi, boje i mirisi, slike prohujalih vremena, slike velike sobe u kući stare obitelji Lozić gdje su se u nedjeljnim jutrima sastajali varoški župnici i pučki glavari zbog križa na Marjanu i gdje smo kasnije mi, Fabjanovi praunuci pod ozbiljnim instrukcijama naše poštovane tete Marije kao osnovci provjeravali svoja školska znanja. Uvjek su škure prozora na Matošićevoj i Mrčelinoj ulici bile “u svežu“, samo je prozor iznad Lozićeva dvora bio obasjan refleksom sunčeve svjetlosti s kamenog pročelja kuće obitelji Matošić. Svjetlost je kroz prozor padala na radni stol naše tete Marije prepun knjiga, bilježnica i papira ispisanih njenim rukopisom. Veliku polutamnu starinsku sobu kao da je naslikao Emanuel Vidović. Baš kao i na njegovim slikama dominirala je visoka stara komoda s ogledalom zamagljenog od zuba vremena, s prekrasnim ukrasnim petrolejkama i secesijskim zdjelama. U tamnijem kutku sobe ležala je Fabjanova supruga, naša devedesetogodišnja prababa Đanina. Sijećam se i nježnog dodira, tihog blagoslova mile starice:
“Blagoslovljena budi, ćerce. Nek' te uvik prati ljubav našeg križa.“
TEKST NAPISALA: NIVES LOKOŠEK, dipl. ing. brodogradnje
nives.lokosekprojekt@gmail.com