Nakon dugogodišnjeg rada u splitskoj policiji Daniel Vučenović je odavno prestao nositi značku. Ljudi će ga danas prije sresti s jastrebom na sokolarskoj rukavici nego u policijskoj odori. Dok većina umirovljenika slobodno vrijeme provodi na kauču uz televiziju, njegov život vrti se oko pet pernatih grabljivica koje su postale njegova svakodnevica, ali i velika odgovornost.
Danijel je gotovo dva desetljeća jedini sokolor u Splitu. Uz dva Harrisov jastreba - Falka i Soleju, danas ima evropsku sivu sokolicu Čirko, te dvije sove ušare – mužjaka Huga i ženku Mojcu koje drži na svome imanju na splitskim Stinicama.
Kaže kako više ne može otići na put. Ne zato što nema vremena, nego zato što svoje ptice nema kome ostaviti.
– Ja sam zabetoniran. Zamislite kako to izgleda kad kažem nekome da mi dva dana pričuva sove. Neće niti čuti. Ljudi se boje. Zato sam praktički vezan za njih i ne mogu nikamo – govori nam kroz smijeh.
Njegova priča zapravo počinje mnogo prije nego što je prvi put na ruku stavio sokolarsku rukavicu. Rođen je u Njemačkoj, gdje su njegovi roditelji otišli trbuhom za kruhom. Ondje je živio sve do početka školovanja, kada se obitelj vratila u Šibenik, gdje su kupili imanje i izgradili kuću.
Ljubav prema životinjama prati ga od djetinjstva, ali nikada nije mogao zamisliti da će upravo grabljivice postati njegov životni poziv i najveća strast. Nakon odlaska u mirovinu nije se mogao pomiriti s činjenicom da dane provodi kod kuće.
– Bilo mi je žalosno samo ležati doma i ne raditi ništa. Oduvijek sam volio životinje i znao sam da će moj hobi biti vezan uz njih – prisjeća se.
Presudan trenutak dogodio se u Sokolarskom centru u Dubravi pokraj Šibenika, kamo je često odlazio.
– Bio sam fasciniran onim što sam vidio tamo. Zamislite, sokolovi ljudima slijeću na ruku. Papiga kad pobjegne, Bog vam je neće vratiti. A ovdje grabljivice odlete i ponovno se vrate i to na poziv. Nisam mogao vjerovati da je to moguće – prisjeća se.
Nakon prvog susreta znatiželja ga više nije napuštala. Počeo je proučavati stručnu literaturu, učiti o životu i ponašanju grabljivica te redovito odlaziti među sokolare. Vrlo brzo shvatio je da sokolarstvo nije tek neobičan hobi, nego zahtjevna vještina koja traži znanje, strpljenje i potpunu posvećenost. Dakle, da bi netko postao sokolar, nije dovoljno samo voljeti ptice.
Potrebno je položiti zahtjevan sokolarski ispit koji traje najmanje šest mjeseci. Najprije slijedi teorijska nastava na kojoj se uče latinski nazivi grabljivica, njihova anatomija, biologija i način života, kako bi budući sokolari što bolje razumjeli životinje s kojima će raditi.
Nakon toga slijedi višemjesečni praktični rad uz mentora, tijekom kojeg budući sokolar uči kako uspostaviti odnos s pticom, kako je trenirati i kako je sigurno vratiti nakon leta. Tek tada dobiva pravo držati grabljivice koje su u Hrvatskoj strogo zaštićene vrste.
– Ljudi često misle da mogu uzeti sovu ili jastreba i držati ih kod kuće. To je zabranjeno. Tko nema dozvole i potrebnu edukaciju, riskira vrlo visoke kazne. Ovdje nema mjesta improvizaciji. Kazne su ‘boli glava‘ – objašnjava Daniel.
Prije sedamnaest godina prvi put je uzeo pticu koja će mu zauvijek promijeniti život. Američki Harrisov jastreb Falko postao je njegov prvi pravi partner.
– Prvi put nije mi bilo svejedno. Kad vas uhvati kandžama, shvatite da to nije igra. Upravo zbog toga morate proći teorijski i praktični dio ispita - da bi znali tumačiti što vam ptica želi reći. Tako naučite kada je mirna, kada je nervozna, kada joj treba prostora. To nisu strojevi. To su živa bića koja imaju svoj karakter, osjećaje i povjerenje. A upravo je povjerenje ono na čemu se temelji cijelo sokolarstvo. Najbolje to pokazuje nevjerojatna priča koju nam je ispričao Daniel.
Jednoga travanjskog dana jastreb Falko je odletio i nije se vratio kući. Daniel ga je danima čekao. Prošli su tjedni, a zatim i mjeseci. Njega nije bilo. Dobivao je dojave da je viđen u okolici Resnika, ali nije mogao biti siguran da je riječ baš o njegovu jastrebu.
- Ptica vam se, u principu, vraća svaki dan. Ali, ako se ne vrati nakon jedanaest dana, možete je prekrižiti. To je već divlja ptica – prepričava Daniel pravila sokolarstva. Nakon četiri mjeseca već se već pomirio s gubitkom.
– Mislio sam da ga je netko iz straha ubio. Pomislio sam da je možda pojeo otrovanog štakora ili stradao negdje u prirodi. Već sam nabavio druge ptice.
A onda se dogodilo nešto što ni sam nije mogao objasniti.
– Bilo je to sad negdje, u osmi mjesec, oko Velike Gospe. Dolazim kući i čujem neko glasanje, kao da nešto kvakće, grakće, ne znam ni ja. Pogledam prema boru ispred kuće, a gore sjedi Falko. Pozvao sam ga i odmah mi je sletio na ruku. Ostao sam bez riječi.
Evo što se zapravo dogodilo:
– Bio je travanj. Četvrti je mjesec vrijeme parenja, moj Falko je našao curu, divlju jastrebicu, zaljubio se i svio gnijezdo s njom. I kad je došao osmi mjesec kad su mladi stasali, onda je rekao dosta je meni žene i dice, idem se ja svome Dani vratit kući. E, to je nešto što ne možeš vjerovati, osta‘ sam paf – priča nam Daniel. To vam je priroda.
Na pitanje kako je znao da je to baš njegov Falko Daniel odgovara:
- Kako sam znao? Svaka mater zna svoje dite. Nema tu puno filozofije - našalio se.
Nažalost, nisu sve priče imale sretan završetak.
Njegova jastrebica Stela bila je iznimno pitoma i naviknuta na ljude. Vodio ju je sa sobom čak i u kafiće, gdje je bila prava atrakcija. No, jednom je odletjela i nikad se više nije vratila.
– Vjerovala je ljudima.To ju je koštalo života. Netko ju je ubio. Možda se približila nečijoj papigi ili je nekoga prestrašila. Nikada neću saznati što se točno dogodilo – prepričava Daniel. Zbog toga danas svoje ptice odgaja drukčije.
– Ne dopuštam im da budu previše opuštene među ljudima. Tako će sačuvati glavu. Njegovi ljubimci imaju svoje navike, ali i karaktere.
– Falko me zna iznenaditi. Zapalim cigaretu, a on mi je izvuče iz usta i baci na pod. Kao da mi želi reći: ‘Gazda, nije to dobro za tebe, nastradat ćeš i što ćemo mi onda‘.
Upravo su ptice grabljivice razlog zbog kojeg ga posljednjih godina sve češće zovu hoteli, tvrtke, aerodromi i pojedinci koji u posjedu imaju velike poljopriredne površine..
Malo tko zna da se neželjeni galebovi, golubovi, vrane i čavke i danas mogu rastjerati na prirodni način i to uz prisustvo ptica grabljivica. Riječ je o potpuno prirodnoj i ekološkoj metodi koja ne uključuje otrove, uništavanje gnijezda ni ubijanje životinja.
– Dođem na lokaciju sa sovom, sjednem, popijem kavu i čekam. Čim galebovi ili golubovi vide sovu, nestanu. Za njih je ona predator koji je zauzeo njihov teritorij. Misle da se ondje nastanio i više se ne vraćaju.
– Proces traje oko dva mjeseca. Nema nasilja. Samo priroda radi svoj posao. Iako ga danas mnogi angažiraju za edukacije, radionice i predstavljanje grabljivica u školama i vrtićima, Daniel od svega toga ne želi napraviti posao.
– Djeca su oduševljena. Mnogi prvi put u životu vide sovu ili jastreba izbliza. Ako ih naučimo da ih se ne trebaju bojati nego poštovati, napravili smo veliku stvar. Daniel ne naplaćuje svoje usluge.
– Ljudi ponekad doniraju za hranu mojim pticama i to je sve. Ovo nije posao. Ovo je moj način života.
Godinama je štitio građane kao policajac. Danas čuva ptice koje većina ljudi doživljava sa strahom, a zapravo su jedan od najvažnijih dijelova prirodnog svijeta. Na kraju sve sažima u dvije rečenice.
– Radit ću ovo cijeli život. Jednom sokolar, zauvijek sokolar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....