A kada se sitim da prije 17 godina nisam tija doć.... A sada s Frankom radim avione od papira koji lete Kampusom i susidima u prozoru! Eto, što je život. Tako u dvije rečenice stane život obitelji Berka na 12. katu u Vukovarskoj 111 na Sućidru.
Josip Berka, 44-godišnje je "vespaš sa Skalica" ili dite sa ”sela” kako mu žena tepa koji na brežuljcima u blizini studentskog kvarta živi sa 47-godišnjom ženom Larom te djecom Frankom (9) i Pinom (16). Srećom, punica je na stotinjak metara pa uvijek uleti kad treba, a ni majka mu nije daleko u Dubrovačkoj.
- Punica je prava dalmatinska žena! S njom je uvik pozitivno, nema negativnih strana! Čuvala bi djecu dok smo bili mlađi, a i sada su kod nje dok renoviramo stan – kazuje nam Josip.
Lara je već živjela na Sućidru pa ga je i ona nagovorila na preseljenje blizu punice koja je kupila stan desetak godina prije.
- Jednom smo prolazili ka momak i cura i ona je rekla ajmo kupit ovdi stan! Došli smo, ajmo reć, "grlom u jagode" jer nismo tili bit podstanari! Kako je Lara živila u stanu iznad kafića "Vegas" i ima odličan pogled, pa je predložila da se preselimo ovamo. Ja sam sa Skalica pa san tija ostat u centru. Cili život se penjem, od podrumskog stana pa 1. kat, onda 5., sad 12. kat! Ali ajde, presudio je Sućidar i punica koja živi stotinjak metara zračne linije od nas - prepričava.
‘S jednima gradelavali, drugima poplavili stan‘
Stan im je trenutno pravo malo gradilište tako da smo baš pogodili trenutak za pisanje članka. Renoviranje ih je povezalo sa susjedima, kroz šalu će Josip.
- Dva puta smo im poplavili stan! Procurila nam je voda kada smo spojili špinu od mašine. I tako mi žena stavila robu u mašinu i mi je pritrpali ručnicima i išli leć. Odjednom me mašina probudila. Kad ono, mašina pustila vodu! Poplavilo i nama i njima, doli oko ogledala i po plafonu.
- I kako su reagirali?
- A šta će reć, bili su okej, dogodilo se, što ćeš. Platili smo što treba, sanirali i riješili brzo. Susjed je pokazao dobru volju, dao sam kantu boje i glet masu, a on je sam riješio problem.
Eto, možda će se i s njima skompati, kako kaže Josip, kao i sa susjedima koji su živjeli do Berkinih (Nosili). Povezala ih je zajednička terasa.
- Bila je tu obitelj s malim dijetetom u jednosobnom stanu i preselili su se na Pujanke. Uzeli su stan na zadnjem katu pa su se kasnije zezali da vide bokun mora. Na toj terasi smo zajedno pekli i družili bi se do jutra. Prelijepo – prepričava nam Josip.
Na zadnjem katu su četiri stana s dvije terase. Ključeve imaju samo susjedi na zadnjem katu. Dva stana imaju, de facto, terasu za sušit robu samo za sebe! Ma divota, diš bolje. Roštilj kao ideja, nažalost, nije zaživjela.
Zgrada je pod ključem baš kao i terase te atomsko sklonište jer je prije bila promenada, govori Josip.
- Kakva promenada, što je bilo?
- Stanari okolnih zgrada su koristili naš portun jer smo na kantunu zgrade pa bi susidi koristili da ne bi morali zaokružiti oko zgrade. Sada smo stavili kamere, ulaz je pod šifrom... Prije bi bilo škovaca i drugih neprimjerenosti! Sada smo to riješili.
Galebovi i Torcida
Većina susjeda su dobri, ali nisu svi. Josip je, naime, bio predmet maltretiranja od "ekipe" iz susjedne zgrade... Jedva se riješio tog problema i to uz pomoć "pola susjedstva". Pričamo, naravno, o galebovima!
- Galebovi su me maltretirali, cilu noć bi graktali. Imali smo problem s njima, ali nam je pomogao predstavnik stanara Vlade, veliki Hajdukovac i preplatnik s Istoka kao Lara i ja! Gnijezdili su se na krovu manje, susjedne zgrade, pa bi doletili do nas. S vremenom se to sve očistilo i sada imamo mir!
Kod stana Berkinih se nalaze skale za vatrogasni izlaz koje vode na krov i povezuju dvije zgrade u Vukovarskoj. Jako praktično, ali ujedno i opasno, kaže nam Josip koji je na krov pustio jedino članove Torcide kada su velike proslave rođendana Hajduka i Torcide.
- Netko preko tih skala mi može ”rumbat” u stan. Zato i imamo ključ i ne puštamo nikoga. Da vidite kako je to bilo kada su iz Torcide Sućidar užgali baklje. Ka šta Vam je kolega Saša rekao, Vi to gledate u razini očiju, zajedno s galebovima, eto tako je i nama bilo. Još brežuljkasti Sućidar i zadnji kat... Nevjerojatno!
Ah taj pogled... Trebamo li uopće pitati? Ma ne, jer je Josip tvrdi kako od svih dosadašnjih serijala baš Berke imaju najbolji pogled! ”Ko more platit pogled s Kineskog zida”, pjevamo u sebi stihove dok pričamo. Ajme, samo da ne naljutimo nekoga!
- U stan san se zaljubija na prvu! Južna strana, pogled, osunčanost... A ja sam ka ”gušterica”, volim te sunce... Ma hrpa sunca da tako kažem! Imamo otvoreni balkon, a ne loggiu jer smo htjeli zadržati izvorni izgled zgrade. Uvik ima vitra, ima bave, a vidimo sve od Podstrane do Brača, Hvara, Visa i tamo sve do Trogira – kazuje Josip.
Ipak, stan ima jedan minus. Ima previše sunca, ali ne zato jer su ”pod pločom” što im je čak i prednost, govori nam.
- Imamo previše sunca. Moramo ga ”ubiti”, da tako kažem. Zgrada je bijela, otvoreni balkon... Prži "u svih šesnaest"! Onda rolete izbacimo prema vani da ne sunce ne uprži jer bude... ajme!
‘Pod pločom smo, a ne palimo klimu liti‘
Sve što treba je otvorit prozore i balkon jer blažena promaja spasi stvar, kaže Josip i u šali se hvali kako je cijelo ljeto možda dva do tri puta upalio klimu! Izbjegli su one nevjerojatne račune od ”iljadu” kuna misečno u srpnju i kolovozu, da tako kažemo.
- Čim otvorimo ponistre, krene taj vitar! Ljudi dođu kod mene i pitaju kako imaš bave. Imamo francuske prozore u kužini, sobama, balkonu i samo to otvorimo. Ujutro popit kavu na balkonu je milina. Nije ovo kao prvi ili drugi kat pa kad sunce uprži asfalt i uđe u kuću... Klima je drugačija, zrak je bolji... Usrid lita, navečer oko ponoć kada krene bava možemo zaspat, čak se i priko bubriga triba pokrit.
Bome. Nešto kao zimi u Šimićevoj u prijašnja vremena gdje smo bili prošli tjedan.
Ima zgrada svojih "falingi", ali on iz kvarta ne bi išao. "Na kvartu" ima sve, veli Josip, jer koliko se mi prisjećamo, na Sućidru se možda jedino u Splitu kaže kako se ide ”na kvart”, a ne ”u kvart”. Vukovarska je zadnja linija centra, smatra on:
- Imamo crkvu, školu, vrtić i priko puta mi je dućan. Parking je jedino problem, ali dobro je... Inače je kvart odličan za studente i uredan je, nema navečer nikakvih problema. Ja bi volija da san bližu centru. Imaš sigurnost kada dijete ide iz škole, ne morate prelaziti ulicu.
‘Nagare od Belvederea do Grada 200 s mista‘
Zato se Josip snašao i vozi vespu kojeg parkira ispred dućana da mu je ”na oku”. Kvart je siguran, ali ulica ispod kuće navečer postaje pista za utrke u što se Josip, vjerujemo, do sada nije uvukao.
- Znam čuti divlje vozače, najčešće motoriste koji od ”Belvederea” do grada "nagare" motor, ”200 s mista” i odrade turu. Zanimljivo je kako su uvijek dva ista – kaže nam Splitski ”modaš” ili, po naški, ”vespaš” sa Skalica.
U ugodnom razgovoru s Josipom koji nas je dobro nasmijao uz povremenu intervenciju žene Lare gotovo smo zaboravili i najvažnije pitanje:
- Di je lift?
- Imamo dva i uvijek rade! Ajde, ajde, bilo je dana kada ne radi.
- Koliko je trebalo vremena od prvog do zadnjeg kata i obrnuto?
- Uf, uf, ne znam, srećom nisam morao ništa tegliti – kaže nam Berka kojeg je zadnje pitanje dobro nasmijalo.
Lip je dan, podne je, žena je stigla, treba sist na vespu i u đir. Umjesto pogleda s balkona, Josip je ispričao još jednu anegdotu:
- Sin i ja radimo papirnate avione pa ih bacamo sa zadnjeg kata! Nekad dolete susjedima u prozor, ali nekad, uz dobri vitar i kada ih lipo napravimo, odlete sve do Kampusa...
Ništa, možda je i vrime za natjecanje. Možda i do redakcije ”Slobodne” doleti jedan.