Što vam prođe kroz glavu kada na klupi u gradu vidite beskućnika? Na što prvo pomislite? Koji poriv osjetite? Koliko vas bi učinilo ono što je učinio Damir Kulišić – prišao čovjeku i ponudio mu krov nad glavom?
E, to je priča! Prije dvije godine Damir je upoznao Branka Branislava Despotušića, upoznao ga je u najgorem periodu njegova života – samog, ostavljenog, bez lipe u džepu i duboko nesretnog.
– U Tugarima imam kućicu koju sam naslijedio od tete, nitko u njoj nije stanovao. Bila je derutna, ali je bila topla, s krevetom, priručnom kuhinjom, kupaonicom. Ponudio sam mu da tu stanuje dok se ne snađe – skroman je Damir kad govori o počecima svojeg prijateljstva s Brankom.
– Odmah nakon par dana otišao je kod javnog bilježnika i sastavio ispravu u kojoj stoji da mogu...