– Ni ustanove, ni građevine, ni kamen ne mogu vratiti život u centar, to mogu učiniti samo Splićani! Pozivam ih da dođu, da makar prošetaju po centru s obitelji, jer ima nas još koji smo tu. Ne smijemo dopustiti da grad utihne, trebamo poticati male poduzetnike, a kad se vrate ljudi, doći će i novi poduzetnici.
Sjećam se mladosti, kad bismo se spustili u centar, nije nam uopće bilo važno što je otvoreno. Sastali bismo se bez dogovora i bez mobitela. Spremiš se, obučeš se, dođeš i ideš s ekipom kroz kale. Pjaca je bila krcata ljudima, pjevalo se i plesalo, i za to nam nije trebao poseban povod. Prije gotovo 30 godina počela sam raditi u Marmontovoj, kasnije u Marulićevoj, Bosanskoj, i sjećam se da bih se nekada i naljutila jer ne bih stigla otići uzeti marendu. To je bilo more ljudi, ne bih se uspjela pomaknuti ni dva metra – govori Željka Majstrović, djevojačkog prezimena Šabić, koja u Križevoj ulici vodi šarmantnu galeriju nakita "Loop art".
Na ovaj hrabri potez odlučila se u petom desetljeću života, kad je shvatila da joj je dosta rada za druge i da ne može pobjeći od kreativnog dijela svoje osobnosti. Butigu je otvorila u lipnju prošle godine.
– Ime je "Loop art" jer "petlja" izvrsno opisuje ono čime se ja bavim. Jedna po jedna petlja, dok ne nastane umjetnost, a trebalo je i "imati petlje" otvoriti u ovim godinama. Kreativni rad me ispunjava, smatram da sam stvorena za to, nisam nigdje učila kako izrađivati nakit. Kao djevojčica sam kukičala miljetiće i tapetiće i to je zauvijek ostalo u meni. Prije tri godine uzela sam kukicu u ruke i počela kupovati materijale, i tako je počela ova priča – kaže gospođa Željka, koja je pred otvaranje dućana kukičala i po 12 sati dnevno da stigne pripremiti kolekciju na vrijeme.
S ponosom ističe da je od početka zacrtala da neće biti isključivo turistička djelatnost.
– Želim biti otvorena cijelu godinu i fokusirati se na naše kupce. Naše žene cijene ručni rad i uvijek se vraćaju. Nakit koji prodajem nije naručen iz Indije ili Kine, ovo je moj način očuvanja hrvatske baštine, da se ne zaboravi vezenje i kukičanje. Mali, paušalni obrtnici ne mogu se obogatiti u tri mjeseca sezone, niti ja o tome maštam. Ovaj tip nakita nije za široke mase, kupit će ga samo žene koje imaju hrabrosti i osebujan stil odijevanja. Bilo je poprilično rizično otvoriti ovakvo što, ali toga sam svjesna – ističe.
Priznaje da posao najslabije ide u studenom, siječnju i veljači, kad se zna dogoditi da se ništa ne proda tjednima. Unatoč tome, otvorena je svaki dan.
– Znam se i zaključati. Bude mrak, tišina, pomalo jeziva atmosfera. Ovakva situacija nije od danas, ni od prošle godine, dugo su već zime u centru tužne. Trebalo bi više ukazivati na problem praznog grada, koji je nastao kad su se izgradili veliki šoping-centri. Boli me kad čujem ljude da govore: "Moj Split, kako ga volim, a nema nikoga, tišina, duhovi." Ima nas nekolicina koji smo još tu i radimo. Često se ljudi žale i da nemaju gdje parkirati u centru, ali gdje ima volje, ima i načina. Svakodnevno idem na posao autobusom, i to idem radosna. Previše osuđujemo i kritiziramo, a ništa ne poduzimamo. Nije teško raditi, važno je zadržati pozitivnu energiju, i znam da će se ovo jednog dana isplatiti – naglašava gospođa Željka.
Smatra i da su nameti preveliki.
– Ne znam kako netko može u mjesecu uopće zaraditi toliko novca samo da plati najam. Zato i jesam u zavučenijoj ulici. Smatram da ljudi koji su na funkcijama u gradu mogu jako puno učiniti, barem za male ljude. Trebalo bi pomoći umjetnicima i podupirati ih. Ima predivnih žena i muškaraca koji izrađuju razne rukotvorine. Nažalost, morali su zatvoriti svoje radnje jer nisu mogli podnijeti taj danak – zaključuje gospođa Željka, a mi vam savjetujemo da prošetate do centra i do njezine butige u kojoj prodaje predivan ručno rađeni nakit, torbe, kape, novčanike. Sigurno će vas ova ponosna Sinjanka, koja Split voli svim srcem, dočekati s osmijehom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....