U doba mantre o poslovnoj mobilnosti i fleksibilnosti kao vrhunaravnom uzoru, prava je rijetkost sresti nekoga tko se iz ljubavi prema radnom mjestu nije maknuo od radnog pulta punih četrdeset godina. Danas zvuči gotovo nestvarno, ali kad biste radili tamo gdje i gospođa Kate Uzinić, u kantunu na vrhu Pjace s jednim od najljepših pogleda na svijetu, možda i ne biste zažalili. Ima to puno zgodnih strana, upoznaš sav mikrosvijet splitske povijesne jezgre, sve one neobične likove koji su ondje nekoć visili, a i tebe upoznaju, doslovno svi.
Kate Uzinić, rođena Vojnović, Poljička i Dućka porijeklom, usidrila se u apoteci na Narodnom trgu davne 1985. godine, kad je sve bilo drugačije; Split i njegovi građani i svijet i ljekarništvo. Jedino što je ostalo isto je pogled.
- Nekako sam čudno povezana s ovim mjestom, naime, prije Drugog svjetskog rata u susjednom prostoru moj ujak je držao butigu tekstila. Iša je 1945. u Kanadu i nikad se nije vratio. A četrdeset godina poslije, na prvi aprila 1985. došla sam na pripravnički staž kao farmaceutska tehničarka, položila stručni ispit, svidilo mi se, ponudili su mi posao i tako sam ostala.
Sve do današnjega dana. Bila je čast ovdje raditi, znate. Dočekala me šefica magistra Smilja Vuljan, a onda je voditelj bio magistar Matko Portolan, punih dvadeset i pet godina.
Tada nas je bilo desetero u ljekarni jer je ovdje bila najfrekventnija od svih Gradskih ljekarni i imali smo laboratorij u kojem smo radili magistralne lijekove, a koji se danas pripravljaju u našem Galenskom laboratoriju Ljekarne splitsko-dalmatinske županije – priča nam Kate i taman kad smo željeli pitati što su tamo mućkali...
- A di je naša Poljičanka - traže je šjor Ivo Ružić i njegova gospođa Ankica:
- Evo bajadera za Uskrs, neka se zna. A vi ste došli slikavat našu Katu? Neka, jel vi znate da ja nju znan od prvoga dana kad je počela ovde radit, uvik je bila ugodna za oči i susretljiva za pomoć šta triba. Mi živimo u Dubrovačku ulicu ali nikad nisan odija u drugu apoteku, samo u ovu!
Gospodska razina
- Al nije sve isto di ćete po lijek?
- E nije! Ovde na Pjaci je gospodska razina, imamo odnos ka jedna familija. Pa otkad... Moj kume, jedino mi je žaj šta godine ovako lete. Mi smo znate Ružići, Splićani, a ovo na sliku (vadi sliku op.a.) je moj dida Ivan slikan 1911., vidi mu zlatne toke i kularinu. U ona doba!
A ovo na drugu sliku su mi otac i mater. Dida je izgradija prvi palac u Gornju Podstranu, tamo nan je bilo imanje upola sa Crkvon, a imali smo i grb jer smo u rodu s plemenitin Kačićima, a za njih znate. Eto, nemamo više vrimena za priče, a mogli bi van tri dana govorit kako je to bilo. Ovo samo samo došli našoj Kati čestitat blagdane - žuri se šjor Ružić, pa se opraštamo, grlimo i ljubimo ka da se sto godina znamo, a sve na konat Katine slave. Dok mi primamo goste, pacijente preuzima magistra Ana Polunić.
- Di smo ono stali?
- Na magistralnim lijekovima - upilali smo malo svečanu atmosferu, ali nešto i o ljekarništvu u ljekarni moramo zapisat.
- Radili smo sirupe, recimo od ipecaucuanhae, on je bio popularan, dobar za iskašljavanje od jedne južnoameričke biljke, nisam davno čula da ga još ima. Onda od biloga sljeza, pa za bebine grčeve. Razne kapi, pripravke za akne i kožne bolesti, antibiotske losione, masti po receptima liječnika, magistre su radile kapi za oči u aseptičkom laboratoriju... Onda „rusku vodu“ za reumu, a svih se sastojaka sjećam, ovaj je: anestezin, prokain, alkohol i mentol, pa smo radili hidrogen, acidi borici...
- Jesu pomagali?
- Nego šta su, bili su to većinom indiviualizirani pripravci koje bi liječnik pripisao određenom pacijentu. I danas postoje ali puno manje se rade.
- Nego, čega se sjećate s „one“ Pjace?
- A to je bilo nešto skroz drugo. Nije bilo čovjeka u Splitu koji se vikendom ne bi spustio na Pjacu. Ali i radnim danom. I liti i zimi. Čovik na čoviku. Puno otočana nam je dolazilo, pa moji Poljičani, a vani su se motali svi, od najvećih zvijezda, pjevača, glumaca, političara, doša bi Pajdo, Mare Žebon...
Ovde na kantunu ispod Ure piva bi Vinko Fažol i njegova klapa... Bilo je i turista, ali su bili drugačiji nego ovi današnji. Ozbiljniji svit je dolazio, ali moram reći da je ova mlađarija jako dobro obrazovana i znaju što traže u ljekarni. Većinom pripravke za sunčanje, onda i za opekline od sunca, probiotike za spas probave - kaže nam gospođa Kate i taman kad smo zaustili novo pitanje...
Ćakula kao likarija
- Evo mene gospođa Kate, na redovno mirenje tlaka – javlja se šjor Vinko Brajević, osamdeset i šesta mu je godina, a drit je ka mladić. Kako i neće kad je cili život u balunu, igrao je kao jako mlad za Hajduka (generacija Cuzzi, Colnago), pa u Splita i Solina.
- Ostavija san se velikoga baluna, sad samo bacin na mali balun i na balote - smije se.
- A isto ste došli po dekote?
- A neee, dođen izmirit tlak i po moj „magnezij 375“. To je sve šta uziman. I prije obida rakijicu! Dođen vidit našu Katu, malo proćakulat, to je likarija – otkrio nam je šjor Vinko, a mi se vraćamo di smo stali.
- Gospođa Kate, govorilo se da se likarski rukopis teško razumi, pa bi se moglo i falit...
- Ne, nikakvih problema, a i pisali su dijagnozu pod šifrom, tako da bismo lako razoputili što je propisano.
- Je li bilo frke ovdje na Pjaci, baš u godinama kad ste počeli raditi, centar grada je bio središte epidemije narkomanije?
- A bilo je to tužno doba po tome pitanju, puno je mladosti otišlo. Sjećam se kad su im dolje u HELP-a počeli dilit igle radi hepatitisa. A znale su se događat i provale u apoteke, toga odavno nema, ali tužna su to sjećanja.
- Što se promijenilo u apotekarstvu od tada do danas?
- Puno toga, recimo, puno je više dodataka prehrani, vitamina, minerala, probiotika. U zadnje vrijeme popularan je kolagen. Nema tko nešto ne uzima.
Bildajte imunitet
- Pa jel pomaže?
- Onome kome se utvrdi da nedostaje nečeg u organizmu, sigurno da pomaže. Sklonija sam kazati kako je zdrava prehrana osnova svega. Mada, dobro je malo jačati imunitet.
Ono kad je bila korona-pandemija, mi u ljekarnama smo bili na prvoj liniji, dolazili su nam zaraženi, nismo znali što će biti, uzimali smo briseve. A ja ipak nisam oboljela. Možda i zato što sam uzimala matičnu mliječ za imunitet, uzmem je i danas, vjerujem da je dobra. Čekajte, evo još jedne drage gospođe. Teta Anka, evo vam kolega!
- Dobar dan, ja sam Anka Bajić i 36 godina sam radila u „Slobodnoj“, računovodstvo. Sićan se ja vas.
- I mi vas, a svratite i vi do Pjace?
- Uvik ovde. A stanujem kod zgrade Belvedere na Visoku. I lipo idem na noge. Dođen po koju likariju ako mi je dalo i držim se zeleni u prehrani. Jel vas još što zanima?
- Je, zašto pored stotinu apoteka baš dolazite na Pjacu?
- Radi gospođa koje ovdje rade. Poštovanje prema pacijentu i dobar savjet uvijek ćete dobiti – kaže nam, a vremena nam je ostalo još za zadnje pitanje našoj glavnoj sugovornici, jer ostanemo li još malo, upoznat ćemo sve njihove „stalne goste“, a nekako im remetimo užancu. Od nas ne mogu nikako doć do riči sa gospođom Katom.
- Cili jedan život ovako?
- Da, četrdeset godina velike ljubavi za svoj posao i strpljenja s pacijentima. Vidite li da je sve ovo neobično, baš kao da dolaze na kavu ili u kućne posjete. Rekla sam vam kako se gledalo tada, a i danas isto mislim: čast je raditi na Pjaci!
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Komentari (0)
Komentiraj