Poznata splitska sociologinja prof. dr. sc. Inga Tomić Koludrović u akademskom svijetu je postigla ono što rijetkima polazi za rukom. Naime, u društvu u kojem žene znanstvenice, usprkos vrhunskim rezultatima, još uvijek teže dolaze do najvećih pozicija, ona je dvostruka emerita, i to profesorica emerita na Sveučilištu u Zadru i znanstvenica emerita Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", ali i dobitnica brojnih priznanja.
Slobodna Dalmacija je ponosna što takvu ženu ima na čelu žirija nagrada za znanost, koje naša novinska kuća godinama dodjeljuje, a za ovu prigodu smo je intervjuirali na temu kako žene znanstvenice danas u Hrvatskoj grade karijeru balansirajući među brojnim ulogama i jesu li i dalje podcijenjene u odnosu na muške kolege.
Više od četiri desetljeća promatrate i istražujete promjene u hrvatskom društvu i akademskoj zajednici. Kako danas ocjenjujete položaj žena u znanosti u odnosu na razdoblje kada ste započinjali svoju karijeru?
– Položaj žena danas je znatno bolji. Žene čine oko dvije trećine studentske populacije i stječu više od polovice doktorata, a znatno su vidljivije i u znanstvenim institucijama. I udio žena na vodećim akademskim položajima povećao se, premda je još daleko od njihove zastupljenosti u sustavu. To pokazuje dvije stvari: napredak je stvaran, ali vertikalna neravnopravnost nije nestala.
Promijenilo se i hrvatsko društvo. Istraživanja tima s kojim radim pokazuju da od 2015. do 2024. raste odbacivanje tradicionalnih rodnih stavova. Zato ne bih govorila o stagnaciji. Hrvatsko se društvo modernizira, ali vrijednosti se često mijenjaju brže od institucija i svakodnevnih praksi. Kao i mnoge žene moje generacije, i sama sam povremeno osjećala da nije dovoljno biti jednako dobra, nego da treba biti malo bolja kako bi vas se jednako ozbiljno shvatilo.
Kako ste vi odabrali biti sociologinja i baviti se znanstvenim radom?
– Sociologija me privukla jer povezuje ono što ljudi doživljavaju kao osobne probleme s društvenim procesima. Moj profesionalni put nije bio sasvim linearan. Nakon studija dugo sam predavala u srednjim školama, a na sveučilište sam došla tek s četrdeset godina, početkom 1990-ih. Rad s mladima bio mi je dragocjen jer sam generacijske promjene najprije promatrala neposredno, a poslije ih počela sustavno istraživati. Tijekom karijere bavila sam se ženama, mladima, modernizacijom hrvatskog društva, urbanim promjenama, klasama i životnim stilovima, ali uvijek u kontekstu promjena hrvatskog društva. Zanimalo me kako nastaju nejednake životne mogućnosti, kako se mijenjaju vrijednosti i načini života, zašto tranzicija generira spajanje državnih i privatnih interesa, političku polarizaciju, stvaranje ekonomsko-političke klase koja nastoji realizirati vlastite interese bez političke odgovornosti.
Djevojke postižu izvrsne obrazovne rezultate, ali ih je manje na najvišim akademskim i upravljačkim položajima. Gdje se događa taj "gubitak" žena?
– Ne postoji jedna točka na kojoj žene nestanu. Riječ je o nizu malih razlika koje se tijekom karijere akumuliraju. Još sam početkom 2000-ih, sudjelujući u europskoj skupini ENWISE o ženama u znanosti, pratila obrazac prema kojem žene uspješno prolaze obrazovanje i prve faze znanstvene karijere, a njihov udio zatim počinje opadati prema višim položajima.
Petice, doktorati i objavljeni radovi potvrđuju sposobnost, ali napredovanje ovisi i o vremenu, mobilnosti, mentorstvu, pristupu projektima i profesionalnim mrežama. Osjetljivo je upravo razdoblje u kojem se najveći zahtjevi akademske karijere često preklapaju s roditeljstvom.
Zato bih rekla: jedno je pitanje imaju li žene pristup znanosti, a drugo imaju li jednak pristup moći u znanosti.
Koliko su umrežavanje, mentorstvo i međunarodna vidljivost važni? Jesu li žene još uvijek u nepovoljnijem položaju?
– Vrlo su važni. Znanost se formalno temelji na kvaliteti rada, ali karijere se ne razvijaju samo preko natječaja. Važno je tko će vas uključiti u projekt, preporučiti za konferenciju, upozoriti na priliku ili predložiti za odgovornu funkciju.
Iz vlastitoga iskustva znam koliko međunarodna mobilnost može biti važna. Boravci na MIT-u, Boston Collegeu i na Sveučilištu u Grazu donijeli su mi nove kontakte, drukčije istraživačke standarde i širi pogled na vlastiti rad. Ali mobilnost pretpostavlja vrijeme, obiteljsku organizaciju i institucionalnu potporu pa nije ženama uvijek jednako dostupna kao muškarcima.
Zato sam mentorstvo uvijek shvaćala šire od pomoći pri pisanju rada: važno je mlade uključivati u publikacije, konferencije i projekte te im otvarati profesionalne mreže koje inače možda ne bi bile dostupne.
Koliko se od žena i dalje očekuje da uspješno balansiraju između znanstvene karijere, obitelji i društvenih očekivanja?
– Opterećenje je manje nego prije, ali nije nestalo. Muškarci više sudjeluju u obiteljskom životu, a mlađe generacije otvorenije podržavaju ravnopravnost. Ipak, žene su često još uvijek glavne organizatorice svakodnevice i skrbi.
Ne radi se samo o kućanskim poslovima. Tu je i planiranje, briga o djeci i starijima, liječnicima, školskim obvezama i cijela nevidljiva organizacija obiteljskog života. Kada sustavi skrbi nisu dovoljno razvijeni, žene preuzimaju velik dio onoga što bi trebalo biti društveno raspodijeljeno, a od njih se zatim očekuje da profesionalno napreduju kao da taj rad ne postoji.
Zato ravnopravnost ne znači da žene trebaju postati još učinkovitije u "žongliranju". Potrebno je ravnopravnije raspodijeliti vrijeme, skrb i odgovornost.
Može li se još govoriti o "staklenom stropu" u hrvatskoj znanosti?
– Može, ali danas je često suptilniji. Žene u Hrvatskoj vrlo uspješno konkuriraju za istraživačke projekte. To govori da problem nije u nedostatku znanstvene kvalitete. Razlika postaje vidljivija kada prijeđemo s istraživačkog postignuća na položaje institucionalnog autoriteta.
Prepreke se često nalaze u načinu na koji se kriteriji tumače, prilike raspodjeljuju i autoritet priznaje. Institucije sam mogla promatrati i iznutra, kao pročelnica Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, članica Senata Sveučilišta u Zadru, predsjednica povjerenstva za kvalitetu, predsjednica Matičnog odbora za interdisciplinarno područje i predsjednica Hrvatskoga sociološkog društva. To me uvjerilo koliko su transparentni postupci i jasni kriteriji važni. Što su pravila nejasnija, to je veći prostor za neformalne mreže i različite standarde.
Pritom nije dovoljno samo povećavati broj žena. Treba se pitati mijenja li se i model akademskog uspjeha koji još često pretpostavlja neprekinutu karijeru, veliku mobilnost i gotovo neograničenu raspoloživost.
Koliko se hrvatsko društvo promijenilo u percepciji uspješnih žena?
– Znatno. Znanstvenice su vidljivije u medijima i javnim raspravama, žene vode istraživanja i institucije, a mlađe generacije imaju mnogo više ženskih profesionalnih uzora.
Istraživački podaci međunarodnog znanstvenog tima s kojim usko surađujem upućuju i na širu modernizaciju hrvatskog društva: raste kulturna participacija, kulturni ukusi postaju raznovrsniji, a otvoreno tradicionalni rodni stavovi slabe. Ipak, ostaje određena ambivalentnost prema ženskom autoritetu. Od uspješne žene očekuje se samouvjerenost, ali ne "previše" odlučnosti; uspjeh, ali i stalna dostupnost drugima. Muškarca se još češće pita što misli, a ženu kako uspijeva uskladiti sve svoje uloge.
Ako pogledamo Hrvatsku danas, gdje su žene napravile najveći iskorak, a gdje se promjene događaju presporo?
– Najveći iskorak vidim u obrazovanju, profesionalnim aspiracijama i prisutnosti žena u gotovo svim područjima društva. Mlade žene sve manje prihvaćaju ideju da su neka zanimanja ili životni izbori unaprijed rezervirani za muškarce.
Hrvatsko društvo napreduje i modernizira se u rodnim odnosima, ali neujednačeno. Sporije se mijenjaju raspodjela neplaćenog rada i skrbi, sastav vrhova nekih hijerarhija i način funkcioniranja pojedinih institucija.
Modernizaciju osobito usporavaju negativna selekcija, potiskivanje stručnosti, klijentelističke mreže i nagrađivanje lojalnosti umjesto kompetencije. Ne mislim da te pojave određuju hrvatsko društvo u cjelini — naprotiv, u mnogim područjima vidimo jasan napredak — ali ondje gdje postoje smanjuju mogućnost da najbolji ljudi dođu na mjesta na kojima najviše mogu pridonijeti. Kada se znanje, odgovornost i rezultati ne vrednuju dovoljno, ne gube samo pojedinci. Gubi cijelo društvo.
Umirovljena ste profesorica emerita, ali i dalje radite. Čime se trenutačno bavite i što vas motivira?
– Formalno jesam u mirovini, ali znanstvena pitanja ne odlaze u mirovinu. Posljednjih desetak godina s mlađim suradnicima intenzivno radim u okviru kompetitivnih projekata koje kroz svoje fondove financira Europska unija. Trenutačno se bavim životnim stilovima mladih studenata/studentica u Dalmaciji, generacijskim promjenama, društvenim klasama, kulturnim i digitalnim nejednakostima. Radim i na knjigama iz socioloških teorija koje sam dugo predavala, još uvijek aktivno sudjelujem u istraživanjima i na konferencijama.
Posebno me zanima društveni položaj mladih u Hrvatskoj danas. Imaju više mogućnosti izbora nego prethodne generacije, ali teže dolaze do stabilnog zaposlenja, stanovanja i dugoročne sigurnosti. Taj položaj opisujem pojmom nesigurne autonomije: mladi visoko vrednuju samostalnost, ali nemaju svi jednake materijalne i obiteljske resurse da je ostvare.
Kada malo bolje promislim, zapravo me motivira znatiželja i rad s drugim ljudima. Znanost je za mene uvijek bila timski rad. Kroz karijeru sam naučila da nije dovoljno pojedinačno uspjeti unutar institucije; važno je pridonijeti tome da ona postane otvorenija i pravednija za one koji dolaze poslije nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....