Zahvalna Bračanka: Moj teško bolestan otac premješten je u stacionar, nisam mogla niti zamisliti da će se to dogoditi...

Na redakcijski mail  javila nam se čitateljica s dirljivom pričom koju je željela podijeliti s javnošću. Njen otac je preminuo u supetarskom stacionaru, no kaže da su njegovi posljednji dani bili obilježeni neizmjernom profesionalnošću i ljudskošću tamošnjeg osoblja.

Njeno pismo prenosimo u cjelosti.

- Imam potrebu u osobno ime i ime cijele moje obitelji javno predstaviti i pohvaliti stacionar i hemodijalizu u Supetru. Stoga Vas molim da ovo prenesete široj javnosti kao svijetli primjer zdravstvene skrbi na otoku.

Moj otac je po otpustu iz splitskog KBC- a 12. siječnja 2024. premješten u stacionar u Supetar i tu je proživio svoja posljednja četiri tjedna života, do smrti 10. veljače 2024.

Visoka životna dob, kombinacija niza komorbiditeta te novonastala potreba za priključenjem na kisik i provođenjem hemodijalize otežavali su našu i njegovu želju da bude doma. Drugog izbora osim smještaja u stacionar tada nismo imali. Kakav je stacionar, kakva mu se njega tamo može pružiti, što očekivati...?

Nismo o tome mogli razmišljati, trebalo je odmah reagirati. Sada, nakon četverotjednog iskustva stečenog sa stacionarom i hemodijalizom u Supetru, nemam dovoljno riječi kojima bih Vam mogla izreći i opisati brigu, skrb, toplinu, ljudskost, blizinu,…. koja je mojem ocu bila pružena.

Iz osobnog iskustva života na otoku mogu sa sigurnošću reći da nije lako imati jednake uvjete i kvalitetu zdravstvene zaštite na otoku kao što je u gradu.

Međutim, ove sestre na čelu sa dr. Bonačić-Sargo (i drugim liječnikom kojem niti ime nisam zapamtila, ali sam redovno komunicirala s njim) su snaga bračkog zdravstvenog sustava! Oni su primjer predanosti i iskrene empatije prema onemoćalom i bolešću iscrpljenom čovjeku u potpunosti ovisnom o njima.

Ovolika briga i stručnost, a istovremeno otvorena komunikacija i topla domaća atmosfera, nešto su što ni u najboljim scenarijima nisam mogla zamisliti da će moj otac imati.

Ovo što mu je pruženo u Supetru, mi mu doma, uz najbolju volju i ljubav, ne bismo mogli pružiti. A mislim da teško gdje i postoji ovako nešto kao što su ljudi stacionara i hemodijalize u Supetru.

Nažalost, tata je preminuo, ali tješi nas pomisao u kakvim je uvjetima proživio posljednje trenutke i kakvog su srca sestre kojima je bio okružen. Bog im dao snage, volje i ustrajnosti da i dalje budu neumorni u bliskosti prema ljudima u bolesti kao što su bile prema mojem ocu, zaključila je naša čitateljica.