Je li ona najstarija Hrvatica? Bračanka Lena ima 106 godina: ‘Ne virujen da san živa‘; ćer tvrdi: ‘Zbunila je Boga‘

Kad teta Lena Čosić počne pričati, brzo zaboravite koliko ima godina. Razgovor ne vodi osoba koja se teško prisjeća prošlosti, nego žena koja bez zastajkivanja slaže uspomenu za uspomenom, nabraja rodbinske veze koje bi rijetko tko danas uspio povezati i prepričava dogodovštine iz djetinjstva kao da su se dogodile prošlog ljeta.

– Koliko je sedam puta pet? – pita je kći usred razgovora.

– Trideset pet – odgovara bez razmišljanja.

– A koje se godine rodio tvoj otac?

– Tisuću osamsto osamdeset četvrte.

To je, objašnjava nam kći, njihov mali trening za mozak. Iako više ne zna uvijek koji je dan, još donedavno besprijekorno je pamtila gotovo svaku rodbinsku vezu u Postirima, a i danas će bez puno razmišljanja povezati tko se u koju obitelj priženio ili udao. Još uvijek, kad je volja posluži, uzme iglu u ruke i nešto zašije.

Teško je povjerovati da žena vedra duha, britka jezika i puno smisla za humorom ima čak 106 godina. U jednom je životu proživjela glad, dva rata, velike ljubavi i velika odricanja. Odrasla je u vremenu kada se kruh pekao jednom tjedno, kada su djeca za ručak često dobila tek fetu kruha ili tanjur divljeg zelja, a cipele su propuštale vodu jer nisu imale pravi đon već platnenu podlogu. Danas iza sebe ima djecu, unuke i praunuku, ali ono što najviše fascinira nije broj svjećica na torti, nego bistrina kojom se prisjeća života koji je za većinu nas nezamislivo daleko.

Kad je zamolimo da nas vrati na početak, ne govori o sebi nego o gladi.

Više smo bili gladni nego siti

– Više smo bili gladni nego siti – izgovara bez imalo patetike.

U kući je bilo petero djece – tri sestre i dva brata, a Lena je bila najstarija među sestrama. Otac je svakoga jutra rano odlazio u polje, a prvi ozbiljniji obrok toga dana bila je večera.

– Pape bi otiša u polje pa za obid nikad nije bilo ništa. Dobili bi fetu kruha, a onda bi kruh iša pod ključ.

Večera je zato bila jedini pravi obrok u danu. Najčešće su to bile lazanje s fažolom. Meso se jelo jednom tjedno, i to nedjeljom kada bi se kupilo pola kilograma. Od njega bi se najprije skuhala juha, pa bi se za ručak pojele juha i manistra iz juhe. Ono malo lešog mesa ostavljalo se za večeru kako bi se od njega napravio gulaš s nekoliko krumpira.

Kad nije bilo ni toga, djeca su znala otići brati parež, odnosno divlje bilje koje su izvrsno raspoznavala

– Nabrali bi ga i skuvali s krumpiron. I to bi bio ručak.

Jedino što maloj Leni nikako nije išlo niz grlo bilo je kozje mlijeko. Imali su kozu pa mlijeka nije nedostajalo, ali ona ga nije mogla podnijeti.

– Mama bi me tirala da ga popijen. Ja bi ga se napila, držala u ustima i izišla vanka pa ga ispljunila da ona ne vidi.

Siromaštvo u kojem su živili možda najbolje opisuje jedna mala navika njezina oca. Svakoga jutra prije odlaska u polje poslao bi najstarijeg sina Roka u trgovinu. Ne po kutiju cigareta, nego po točno četiri.

– Nije bilo pinezi, ali on bi govorija da će radije biti bez kruha nego bez španjoleta – prisjeća se Lena uz osmijeh.

Iako je svakodnevno teško radio kako bi prehranio obitelj, cigareta se nije odricao. Kupovalo se onoliko koliko se moglo priuštiti – ni jedna više od četiri. U toj naizgled beznačajnoj navici stalo je cijelo jedno vrijeme u kojem se svaki tadašnji dinar okretao nekoliko puta prije nego što bi se potrošio.

Frenjke, kolo i ‘Ding dong, anđelin i vragolin‘

No, koliko god djetinjstvo bilo obilježeno oskudicom, Lena ga ne pamti samo po gladi. Kad se prisjeti tih godina, lice joj se ozari čim počne govoriti o igrama koje su ispunjavale gotovo svaki slobodan trenutak.

Najčešće su igrali na frenjke, odnosno frenje ili pikule. U zemlji bi iskopali rupu i svatko bi imao svoju frenjku. Pobijedio bi onaj tko bi prvi ubacio frenjku u bužu, a ako nitko ne bi uspio, pobjeda je pripala onome čija se frenjka zaustavila najbliže rupi.

– To smo uglavnom igrale mi curice. Bila su samo dva momka koja su se tila igrat s nama. Njih smo zvali Ženski svetac.

Ulicama su često odzvanjali i stihovi dječje igre "Anđelin i vragolin". Djeca bi se okupila u krug i zapjevala: "Ding dong, anđelin i vragolin...", a zatim bi uslijedilo: "Tre color!" Na pitanje "Che color?" svaki je igrač u sebi odabrao jednu boju, a onaj u sredini morao je pogoditi koju je tko zamislio.

Igralo se i kolo.

– "A u kolu lijepa Vesna igra..." – zapjeva tiho teta Lena, kao da joj se riječi, nakon više od stotinu godina, još uvijek same vraćaju.

Kad je šiba bila dio nastave

Škola tada nije nalikovala današnjoj. Osnovna je trajala samo pet razreda, u učionici je znalo sjediti dvadesetak učenika, dok su često dva razreda istodobno slušala isto gradivo. Većina učitelja bila je, prisjeća se Lena, iz Srbije, a prije dolaska školskog nadzornika djeci su redovito pregledavali nokte kako bi bili sigurni da su uredni.

– Uvik su mi govorili da neću za meštrovicu (učiteljicu) poć – kaže kroz smijeh.

Matematika joj, međutim, nije predstavljala problem. Naprotiv, račune je lakše rješavala napamet nego na školskoj ploči.

– Ja bi sakrila ruku pod klupu pa računala na prste.

To nije bilo dopušteno. Kad bi učiteljica primijetila što radi, slijedila je kazna.

– Pozvala bi me naprid i tukla šibon po prstima. Deset puta. Ta šiba bila je debela ko prst. Cila bi mi se ruka zacrvenila.

Dogodovštine koje se pamte cijeli život

Neke uspomene, čini se, nikada ne izblijede. Jedna od njih dogodila se dok je Lena još bila djevojčica.

Na ponistru je stala štalica, a na podu velika oslikana vrčina (kahlica), noćna posuda kakvu je tada imala gotovo svaka kuća jer tadašnje kuće nisu imale toalet. Lena priča kako su žene obavljale obe nužde u noćnoj posudi, dok su muškarci u njoj samo mokrili, a veliku nuždu su vršili na škrapama ispod kuće. Stajala je uvijek blizu prozora do mora pa bi je Lenina mama tako prolila u more.

– Imala je izvanka nacrtano cviće. Bila je lipa – prisjeća se Lena.

Dok je puhala balone od sapunice na ručki od šalice, ispala joj je iz ruke i pala ravno na vrčinu. Nije se razletjela u komadiće, odlomio se tek jedan dio pri dnu pa nitko nije ni primijetio što se dogodilo.

Sve do večeri. Kad su svi već legli, njezin je otac ustao kako bi se pomokrio.

– Pape se iša popišat u vrčinu, a pišota mu pada po podu. Govori on mami: "Mare, kako ovo? Pada mi pišota po podu". A ona njemu govori: "Nisi ga stavi kako triba". Tek kad je uzela vrčinu na svitlo, vidila je da je razbijena – govori Lena smijući se.

Majka je odmah okupila djecu i tražila krivca. Kad je priznala da je vrčinu razbila upravo ona, kazna je bila odgođena do jutra.

– Rekla je da neće sad po šibu jer bi tribala izlazit vanka, nego da će me istuć sutra.

Lena je, međutim, imala plan.

– Čim je zora svanula, pobigla san priko ponistre, pa priko balkon na put.

Cijeli je dan provela skrivajući se po Postirima, ali uzalud.

– Popodne me našla i dovela doma. Onda me istukla.

Prepričava to do u detalje, kao da nije prošlo gotovo cijelo stoljeće od toga dana. Nedugo nakon toga dogodila joj se jedna puno opasnija pustolovina. Na Braču je vladala velika suša, a vode u gustirnama gotovo da i nije bilo. Oni koji su je još imali, čuvali su je za sebe, pa otac i ona morali brodom krenuti u Omiš kako bi donijeli vodu. Kad su isplovili, more je bilo mirno.

– Ni bilo vitra.

Ali negdje na sredini kanala sve se promijenilo.

– Učini je strašni meštral.

Valovi su prelijevati preko broda, a njih dvoje očajnički su pokušavali izbaciti more.

– Išekavali smo ga šešulon, poton čime god smo imali, ali ga je more stalno nanosilo unutra. Skoro smo se utopili.

Govori to mirno, gotovo usput, kao još jednu od brojnih životnih zgoda. A zapravo je riječ o vremenu u kojem odlazak po običnu vodu nije bio svakodnevna obveza, nego put na kojem se mogao izgubiti život.

Kad su momci šetali iza cura

Kad su dječje igre ostale iza njih, ljetne večeri dobile su sasvim drukčiji ritam. Nedjeljom se izlazilo na most. Cure bi šetale u jednome redu, a nekoliko koraka iza njih momci.

– Svaki je iša točno iza one u koju je bi zajubjen – prisjeća se Lena uz osmijeh.

Dovoljno je bilo da mladić cijelu večer hoda iza djevojke kako bi svima bilo jasno kome pripada njegovo srce. Posebno su se čekali plesovi na Balaturi.

– Mi žene bismo sidile sa strane i čekale da nas neko digne za ples.

Plesala se kvadrilja, tango i valcer. Nakon svakog plesa, prisjeća se, plesni bi partneri otišli popiti limunadu.

No Lena i Jozo nisu se upoznali na plesu. Njihovoj je ljubavi, kako kaže kroz smijeh, zapravo kumovala zija Lukre.

Jozo je tih dana radio kao ličioc u kući njene zije Lukre kod koje je tada Lena stanovala. Prethodni majstor nije zadovoljio pa su pozvali njega, a zija Lukre je vrlo brzo zaključila da bi njih dvoje mogli biti lijep par.

– Zija Lukre ga je jedan put pitala ča ne bi malo prošetao sa mnom – prisjeća se Lena.

Zija Lukre se, međutim, nije zaustavila samo na upoznavanju. Dok su se Jozo i Lena šetali Postirima, ona ih je budno promatrala dalekovizirom s prozora kuće.

– Cilo lito smo se tako šetali. Ona bi nas gledala iz kuće.

To ljeto, kaže, bilo je dovoljno da se zavole. Kad je Jozo završio posao i vratio se kući, nastavili su se dopisivati. Pisma su redovito stizala, a kad bi nedjeljom došao u Postira, uvijek bi joj donio kolače ili kakvu sitnicu. Činilo se da njihova priča ide prema sretnom završetku.

Umjesto svatova stigao je rat koji će ih razdvojiti na punih deset godina.

Deset godina čekanja

Rat je prekinuo njihovu ljubav, a Jozo je morao otići u Slavoniju. Godine su prolazile, a Lena je vjerovala da Jozu više nikada neće vidjeti. Zaprosili su je drugi. Jednom, pa drugi put. Jedan od njih bio je mladić iz Trogira. Sve je već bilo dogovoreno, prsten je bio na ruci, ali nešto joj nije dalo mira.

– Bi je barabon (vragolast) – kaže danas kroz smijeh.

Odlučila je prekinuti zaruke i vratiti prsten. Nije to prošlo mirno.

– Reka je da će se ubit.

Lena se i danas smije dok priča kako je trčala za njim da ga spriječi.

– Trkala san za njime da to ne napravi.

Srećom, pronašli su ga na vrijeme. Dok je Lena pokušavala nastaviti dalje, Jozo je živio svoj život daleko od Brača. Deset godina nisu znali jedno za drugo. Sve dok se 1950. godine nije ponovno pojavio na otoku. Radio je u Milni, a prvo što je učinio bilo je raspitati se za Lenu. Kad je čuo da se udaje, u njemu su proradili stari osjećaji i odlučio je da je više neće izgubiti. Najprije je napisao pismo teti Lukre, istoj onoj koja ih je prije rata spojila, a nedugo zatim ponovno su se sreli. Lena je prekinula zaruke sa Trogiraninom i ovoga puta više nisu čekali.

– Kad smo se vidili, oženili smo se za petnaest dan.

Velikog slavlja nije bilo.

– Bili su mama i pape, teta Lukre, kumovi i nas par.

Na pitanje kakav je bio njezin Jozo, Lena odgovara bez razmišljanja.

– Moj muž bi mi je puno dobar.

Na trenutak zastane, pa kroz šalu nadoda:

– Budući da je bi od tamo di je bi, dobar je bi. Iz Crivca je bi. Za tamo se govorilo da su najgori judi.

Za njezina Jozu, kaže, to nikada nije vrijedilo. Njezina kći zatim nastavlja priču o čovjeku s kojim je majka provela život.

– Moj otac ostao je bez oca sa samo 12 godina. Otišao je od kuće i služio kod jedne obitelji, čuvao ovce i radio sve što je trebalo. Za pitura se nije školovao. Gledao je starije majstore, nosio im pituru i razrjeđivač, pomagao im i tako je naučio zanat.

Dodaje kako je odrastao u vrlo teškim uvjetima, u kraju u kojem tada nije bilo ni škole ni svećenika.

– Ali bio je vrijedan. Volio je raditi i imao je dar da sve što vidi brzo nauči. A njih dvoje bili su skladan par. On je poštovao nju, ona njega. Mislim da je upravo to temelj svakog dobrog braka.

Nakon više od stoljeća života, pitamo je misli li da se nekad živjelo mirnije i sporije, a time i bolje. Ne razmišlja dugo.

– Je, živilo se sporije. Ali boje je danas nego ča je prije bilo. Kako god okreneš, danas je boje. Bili smo gladni, nismo imali ničega.

Kaže da mladima danas ne bi puno savjetovala.

– Ča da in rečen? Danas je drugi život. Sve je drukčije. Ako in čo ni dobro, neka poprave. Ja vidin da je njima sve dobro.

Dok to govori, njezina kći ipak dodaje kako nije sve baš tako jednostavno.

– Fizički im je sigurno bilo teže nego nama, ali danas ima puno više stresa. Njima je teško uopće shvatiti o čemu mi govorimo.

‘Svega san prošla‘

Kad je pitamo je li ikada, kao mlada žena, mogla zamisliti da će doživjeti 106. godinu, Lena odgovara bez razmišljanja.

– Rekla bi da ne virujen da ću toliko živit. I sad bi isto rekla, i daje ne virujen.

Njezina kći se nasmije.

– Ali znaš što je zapravo još neobičnije? Mama se udala tek s 30 godina. Brata je rodila s 31, mene s 32. U ono vrijeme žene su se uglavnom udavale do 23. godine. Zato je još veće čudo da je doživjela ne samo djecu i unuke, nego i praunuku. Imala je dug brak, jer je i moj otac dugo živio, dugu ljubav i stigli su gledati kako obitelj raste kroz četiri generacije.

Na pitanje koja je tajna njezine dugovječnosti, Lena samo slegne ramenima.

– E moja ćerce, svega san prošla...

Njezina kći ipak smatra da odgovor postoji.

– Uvijek je bila umjerena. Nikad nije puno jela, nije pušila ni pila. Nakon rata živjela je mirno. Bila je domaćica, prala, šila, kuhala i vodila kućanstvo. Ja bih rekla da je ključ upravo u toj umjerenosti.

I dok razgovaramo, ponovno postaje jasno koliko joj je pamćenje sačuvano.

– Ona možda više ne zna koji je dan, ali zna je li prošla Gospa od Karmela. I još uvijek će ti povezati tko se iz koje obitelji oženio za koga. To su rodbinske veze koje ni mi više ne možemo pohvatati. Do prije godinu ili dvije znala ih je doslovno sve.

Kći se zatim nasmije i ispriča još jednu neobičnu priču o Leni.

– Ja joj stalno govorim da je Bogu napravila pomutnju.

Na krštenju je, objašnjava, dobila ime Mandica. Kad se udavala, župnik je zaključio da to nije pravo kršćansko ime pa ju je upisao kao Mandalenu. U općini su rukopis pogrešno pročitali i od Mandalene je nastala – Mandolina.

– Tako je i danas u dokumentima Mandolina. Mi je cijeli život zovemo Lena ili Lenka, a ona kaže da je Mandalena – smije se njezina kći.

– Toliko je puta prominila ime da je i Boga zbunila.

Lena se na to samo nasmije, a onda sasvim ozbiljno kaže:

– A sada želin već umrit, ozbiljno ti govorin.

– Pa znaš da ti ne možeš zapovidat time – odmah joj odgovara kći.

Nakon kratke stanke Lena slegne ramenima.

– Al srića ča me ništa puno ne boli. Pa sad kako bude, biće...