Povici "zoga" prekidaju ljetnu tišinu na glavnom trgu u Nerežišćima. Mala kožna loptica leti iznad crkvice sv. Petra i Pavla, raspravlja se je li bila "fala", a netko pokazuje gdje treba staviti "kaću". Onome tko se prvi put zatekne među okupljenim mještanima teško će biti jasno što se zapravo događa. Iskreno, ni nama nije bilo.
Pravila je toliko da ih je gotovo nemoguće pohvatati promatrajući utakmicu sa strane. Kako kažu Nerežišćani, balun o ruke ne uči se gledanjem nego igranjem – tek kad zaigraš, sve polako sjedne na svoje mjesto.
Upravo se tako proteklog vikenda na kamenom trgu u središtu mjesta ponovno igrao balun o ruke, jedna od najstarijih dalmatinskih pučkih igara, koja je danas opstala tek u Nerežišćima i Pražnicama na Braču te u Vrsniku i Svirčima na Hvaru.
U subotu su snage odmjerile dvije domaće ekipe, dok se u nedjelju igrala bodulska utakmica s gostima iz Vrsnika na Hvaru.
Posebnost nerežiškog terena nije samo kameni trg, nego i crkvica sv. Petra i Pavla, poznata po boru koji raste iz njezina krova, jednom od najprepoznatljivijih motiva Brača. Upravo je ta crkvica sastavni dio igre jer svaki servis mora prijeći preko njezina krova.
No, teren se s godinama ipak promijenio. Nekada nije bilo asfalta ni automobila, a danas, prije nego što utakmica počne, igrači moraju zamoliti mještane da maknu parkirana vozila oko crkvice. Dogodi se i da se igra nakratko prekine kako bi kroz mjesto prošao automobil, a čim cesta ponovno ostane prazna, utakmica se nastavlja kao da prekida nije ni bilo.
Kao nekada
Možda upravo zato ova igra i danas djeluje jednako domaće kao nekada. Nitko se ne ljuti zbog kratkog prekida, vozači strpljivo pričekaju ili polako prođu, a nekoliko minuta kasnije ponovno odjekne "zoga".
Mještani utakmicu prate sa skalina, iz hlada ili s kućnih pragova, komentiraju svaki poen i spremno uskaču objasniti pravila svakome tko ih pita.
– Ova igra koju mi zovemo balun o ruke preteča je talijanske igre alelongo. Naši stari igrali su je vrlo često. Skupilo bi ih se nekoliko i nakon rada u polju bi zaigrali. Broji se kao u tenisu – 15, 30 i dalje i igra se na setove – ali ima niz svojih posebnosti – objašnjava Tonči Obilinović, jedan od najboljih poznavatelja igre.
Iako po načinu zbrajanja bodova najviše nalikuje tenisu, balun o ruke ima sasvim vlastita pravila. Broj igrača nije unaprijed određen pa ih u jednoj ekipi može biti pet, a u drugoj šest – sve ovisi o tome koliko ih se toga dana okupi. Loptica se smije udarati rukom do ispod lakta ili nogom do ispod koljena, ne smije se hvatati s dvije ruke niti se na nju nagaziti. Ako igrača pogodi u tijelo, dosuđuje se "fala", odnosno greška i poen pripada suparničkoj ekipi. Nakon što se loptica batije, odnosno servira obvezan je povik "zoga", a ako ga igrač zaboravi izgovoriti, poen također odlazi protivnicima. Neizostavne su i "kače" – drvene letvice kojima se označava dokle je loptica stigla. Kada se ostvare dvije kače, ekipe mijenjaju strane, a servis prelazi na protivnike.
Posebna je i sama lopta.
– Nekada ju je šio moj barba, a kada je umro nastao je problem jer više nije bilo nikoga tko zna napraviti balun. Srećom, mještanka Antonela naučila ga je izrađivati. Radi se od sirove kože, a puni se kozjom dlakom. Što je dlaka bolje nabijena, balun je tvrđi i bolje leti – kaže Obilinović.
Iako je jedno vrijeme gotovo nestala s nerežiškog trga, posljednjih desetak godina balun o ruke ponovno okuplja sve više mladih.
– Jedno vrijeme nije se igralo, ali mladi su je odlično prihvatili. Moja generacija ju je malo zapostavila, a danas su upravo oni ti kojima treba skinuti kapu jer su se aktivirali. Naučili su pravila, još ponešto pitaju, ali ide im jako dobro – govori.
Ni zimi ne miruju
Ljeti se igra redovito, a ni zimi balun o ruke ne miruje.
– Skupimo se gotovo svake nedjelje. Dok gledaš sa strane, ne razumiješ gotovo ništa, ali čim počneš igrati, sve sjedne na svoje mjesto – priča mladi igrač Nikola Martinić.
Kaže kako su sva pravila ostala sa starijim generacijama.
– Tonči nam je mentor. On nas je naučio gotovo sve, iako još uvijek postoje neke situacije u kojima nismo sigurni je li punat ili nije. Mnogi od nas tek su ove godine ozbiljnije počeli igrati, dok su oni malo stariji u tome već desetak godina.
Za razliku od mnogih suvremenih sportova, ovdje se za rezultat uzda u poštenje.
– Nekada se ne može jasno vidjeti je li te balun dotaknuo i tada je najvažnije da sam priznaš. Sve se igra na povjerenje – ističe Josip Bezmalinović.
Tonči Obilinović dodaje kako je upravo međusobno povjerenje oduvijek bilo temelj ove igre.
– Prije ga je možda bilo i više nego danas, ali vjerujem da smo na dobrom putu da ovu tradiciju sačuvamo i prenesemo na generacije koje dolaze. Sve što znam naučio sam od svoga barbe i njegovih zapisa o igri.
Susrete organizira Udruga "Batuda" iz Nerežišća, a u ulozi suca je Tonči Obilinović. No, kako sami kažu, ovdje je rezultat manje važan od zajedničkog druženja.
– Mi nikakva ograničenja ne stavljamo. Mogu igrati i mladi i stari, od deset do sedamdeset godina. Osim što njegujemo tradiciju, ovo je odlična prilika da se ljudi malo kreću i bave fizičkom aktivnošću – kaže Obilinović.
Ovogodišnji susret s Hvaranima pokazao je da su pravila, unatoč otočnim razlikama, gotovo ista.
– Ustanovili smo da su vrlo slična. Razlike postoje prvenstveno zbog terena. Oni nemaju crkvicu preko koje serviraju pa gađaju druge mete. Mi smo dobili prvu partiju, oni drugu, a poslije više nismo ni brojili. Uhvatila nas je noć pa smo zaključili da je vrijeme za janjetinu, vitalac i druženje – prepričava Bezmalinović.
Nakon utakmice rezultat ostaje u drugom planu, a važnije od svega postaje zajednički stol i razmjena iskustava između bodula koji dijele istu tradiciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....