
Vana Kovačić piše poeziju. Provela je djetinjstvo na Hvaru pa piše na čakavici. Piše žensku poeziju. E… Tu se slika o Vani i njezinoj poeziji koju vjerojatno trenutno imate u glavi razlikuje od stvarnosti. Vana ne piše tipičnu žensku otočnu poeziju. Piše nešto što bismo se usudili okarakterizirati kao "ženska poezija s mudima". Konkretan primjer muda je na kraju članka, no prvo moramo upoznati Vanu…
Tko je Vana Kovačić? Čime se bavite? Imate li hobi?
– Po struci sam komunikolog. Obožavam reći naslov magistarskog rada, jer baš su se u njega ukrcali gotovo svi moji hobiji i ljubavi (otoci, recepti, pjesma, višeglasje, običaji, pisanje, autentičnost, folklor, more, trajekti i dijalekti:-)): "Nematerijalna kulturna baština otoka Hvara u svrhu promidžbe turizma". Radim u turizmu, u DMC agenciji, i posao volim kao da mi je hobi.
– Hobi... rekla bih prvo pisanje, ali to ne doživljavam kao hobi nego strast i dio sebe. Kao što imam sluha, skačem na glavu, pometem lubenicu kad je vidim... tako mi je i pisanje – nešto instinktivno što radim kad mi dođe, ako dođe, i u rukama mi je, htjela ili ne. Obožavam rekreaciju u prirodi, a cappella pjevanje, glazbu, ples... pa mi hobi ovisi o tome koliko kad vremena imam i u kojoj sam fazi. Nekad pjevam u klapi, nekad sam "koza" po Mosoru, nekad u ličkoj nošnji u KUD-u "Jedinstvo" pjevam o Otočcu.
– Kao svaka Dalmatinka i mater u Splitu, imam dane kad bih najradije samo kužinavala doma, čitala, okupljala ekipu kući, djecu, svoju i tuđu... a ima dana kad nema gdje me nema.
Kad ste počeli pisati pjesme?
– Počela sam pisati u osnovnoj školi. Moja divna prof. Mira Antonijević je prepoznala talent, slala moje radove na Lidrana i gdje god se sjetila, a da nisam ni znala. Svaki put bih osvojili nagradu i tako sam shvatila da pišem nešto dobro. Meni se pisanje samo po sebi podrazumijevalo. Pisala sam po karti za trajekt u srednjoj školi kada bih vikendom putovala na Hvar. Ako bih ta dva sata slučajno nekad putovala sama, ja bih obavezno tražila po brodu neku kemijsku olovku kod konobara, jer meni je nešto došlo i neobično me veselilo to proliti van, tj. na papir. Inače, na Hvaru su mi živjeli nona i dide, a ja sam u otok toliko uvijek bila zaljubljena da bih rijetko vikendom ostajala u Splitu.
Odakle inspiracija?
– Jako me inspiriralo to naše bosonogo djetinjstvo na otoku, a pogotovo ljeta, divljanja, jutra na smokvi, nona i njezina spiza, senGvići, Sveta Nedelja, svi ti dragi ljudi tamo, kosa uvijek slana... Puno je tu ljubavi i šuga. Da ne govorim o pustim prvim ljubavima.
– Jako su me inspirirali odnosi muškaraca i žena. Hm... dosta su me i čudili. Oduvijek sam govorila kako na Mediteranu ima puno "špica" u tim modelima odnosa, gdje se trči oko muškog člana obitelji ako je gladan i nastaje panika, brzina, "priša" da mu se servira jelo i da ga nahranimo što prije. Često sam bila i u kućama i među ženama gdje vlada ta dalmoška politika ("Muč, muč, hod, hod, pust, prigriz, prigucoj, broji do 10 i hit sve u valcer"). Simpatično je to sve...
– Puno me inspirira i neki dišpet, jer je dio mene uvijek vrištao izvan iz svakog okvira i osjećala sam koliko je to dobro i zdravo. Onda bih kroz stihove i šalu ispucala to svoje čuđenje prema ljudima koji nemaju širinu u razmišljanju i apsolutno ne slave iskrenost i prilagođavanje.
O čemu pišete?
– Pišem o raznim temama. Nekad mi se čini da tri osobe pišu hahahaha. Pišem ponekad na standardnom hrvatskom jeziku, a ponekad na hvarskom dijalektu. Pišem o onom u što me odnese emocija u tom trenu. Mislim da je najljepše i najvažnije smijati se i voljeti, pa tako i da najviše moramo pisati o onom gdje nas nose te emocije.
– Sada pišem predstavu, komediju, koja se možda i naslanja na zbirku pjesama i crtica "Pinke" koju sam objavila 2022., a pisana je na hvarskom dijalektu.
Zašto vam je ton drukčiji od većine ženskih pjesnikinja?
– Hvala na komplimentu. Tako sam barem ja pročitala pitanje hahahaha. Ako je tomu tako... mogu reći samo da se trudim biti jako autentična. Poezija je kao striptiz: ili se skidaš do gola ili ne valja. Za dobar tekst treba i hrabrosti. Moram biti svoja i iskrena, ja ni ne znam drukčije. U svemu sam takva. Nisam se nikada opterećivala što će netko misliti. Na čelu mi piše ako kimam glavom, a ne slažem se.
– Što se tiče poezije na čakavici, tu sam možda malo drukčija i nekome "divljija", jer sam se usudila spominjati i ono što se ne spominje ili o čemu se šapće na prostorima u kojima se taj isti dijalekt koristi. Jednom je Ive Cvitanić, moj divni brački prijatelj i kolega po peru, na Braču organizirao večer erotske poezije. Eto, na primjer, tu se dogodio trenutak koji mene tjera na razmišljanje – dakle, nešto organizirano iz ljubavi i o ljubavi u malim otočnim sredinama ispadne neka teška avangarda i brutalno i čudno. Hrabri su se odazvali ipak. Znam biti dosta britka i prgava, ali u suštini najviše slavim ljubav, zdrave odnose, dodire, bračne dejtove, obitelj i kužinu.
Ne sramite se svoje ženstvenosti. Kako to na zdrav način potaknuti i kod mladih generacija cura?
– Kako to da se ne sramim, a odgojila se u malom mjestu gdje je svaka zgodnica morala nositi širu odjeću, a manje razvijena valjda "može obući šta hoće"? Da... I onda se cure počinju rano sramiti i kriti ženu u sebi, jer je takvo vjerovanje zadojeno generacijama žena prije njih i nisu ni osvijestile što zapravo ONE misle o tome. Važno je da se ponosimo svim aspektima svog identiteta, pa tako i svojom ženstvenošću. Sve smo mi dobile to na dar. Ne trebamo se sramiti, jer ženstvenost je snaga, a ne slabost.
– Kroz svoju poeziju baš i želim pokazati mladima da je njihova autentičnost upravo najvažnija i najbolji kompas, te da se ponose onim što jesu. Ženstvenost se ne bi smjela kriti, ona je bogatstvo i kroz nju možemo biti snažne, kreativne i inspirativne. Poticanje mladih da se ne srame znači pružiti im prostor za rast i slobodu da izraze svoju unutarnju snagu, da slušaju glas u sebi, da rade na sebi i, najvažnije, da razvijaju kritičko razmišljanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....