Kad imate s kim provesti zimu na otoku, izolacija nije nedostatak, nego prednost. More vas ne odvaja ni od koga, drži vas još bliže bliskim ljudima. Jednu takvu obitelj posjetili smo u Zastražišću. Tri generacije u istoj kući izgrađenoj od mora, od ribe... Nadali smo se zateći ih kako krpaju mriže ili se taman spremaju otisnuti na more.
Ipak, s njima smo se našli u masliniku poviše Vele Stinive, u kojoj žive, love ribu i daju gostima razloge da se iz godine u godinu vraćaju na istok Hvara. Dok gosti dođu, naši ribari i ugostitelji moraju mnogo toga pripremiti, uključujući i čišćenje 300 stabala maslina. Prije toga brali su drva za ovo ljeto. Uvijek ima posla i s voćem i povrćem. No ništa to nije posao, to su nužni hobiji koji obitelj drže zdravom u svakom smislu. Naravno, nije da se svima svaki dan čiste masline kad dođe vrime, ali kako Mladen i Antonio Kokić kažu, kad si sam svoj šef, ako ti se neki dan ostaje doma, ostaneš doma. Dok ne dođe sezona, onda se ima manje izbora, ali i dalje se radi s guštom.
Jer kad smo stigli do maslinika, Mladen Kokić je taman parkirao auto, a sin Antonio Kokić, njegova mama Sanja i žena Ivana već su bili par sati u čišćenju maslina. Pratili smo Antonija do kućice u polju pred kojom raste stari umendul i sjeli za stol koji je vjerojatno mnogo puta obitelji i prijateljima poslužio kao predah od maslina.
Malo prigovaranja...
Sjeli smo i natočili si Hajdukovu čašu vode i pitali Antonija i Mladena kako su. Malo su se požalili na ribu, točnije na to kako ribe nema. Puno više su se požalili na to kako je skoro nemoguće naći radnike. Mladen, koji je na moru proveo pola stoljeća, i sin mu rekli su da su više puta ljudima nudili da izaberu plaću koliku žele samo da idu na ribe. Svaki put neuspješno jer lakši su novci u turizmu, naročito ljeti. A loviti se mora, i ljeti i zimi. Pa je brod i sada u moru, ali Antonio je našao dva radnika. Ove zime provodi više vremena s obitelji iako još uvijek obavlja logistiku. Puni brod gorivom, razvozi ribu, radi što treba. Ali ne ide na more, više je sa ženom i desetogodišnjim sinom Mateom.
Kad smo stigli, Mateo je bio u školi, još uvijek u Zastražišću, kao jedini učenik iz mjesta u kojem se škola nalazi i jedan od tri učenika uopće. Dogodine će u više razrede u Jelsu. Mladen se prisjetio kako je prije više od 60 godina hodao, kaže većinom i trčao, poljskim putem do škole. Cesta je stigla dosta kasnije... Vidite, možda ipak ima nečega u onoj priči koju svaki roditelj priča: "Kad smo mi išli u školu, trebalo je hodat pet kilometara uzbrdo tamo i šest kilometara uzbrdo nazad."
Prisjetio se Mladen, dok je Antonio stavljao vodu za manistru, i svojih početaka u ribarstvu. Još kao srednjoškolac ljeta je provodio na ribarskim brodovima. Već sa 17 postao je profesionalni ribar i od 1975. je stalno na moru, što ga čini jednim od najdugovječnijih profesionalnih ribara na Hvaru. Zadnje dvije godine ne ide na more, ali i dalje krpi mreže, razvozi i prodaje ribu.
Na pitanje o promjenama u ribarstvu tijekom Mladenove karijere, Antonio se ubacio i rekao da je najveća razlika što sada nema ribe. Mladen je kimao glavom, ali sjetio se vremena kad su se mreže vukle na ruke, ferali su bili na plin, posao je bio fizički mnogo teži i opasniji. Teško se Mladenu, koji se valjda beskonačno puta smrznuo na buri, načuditi tome što mladi neće u ribare sada kada su brodovi moderni i udobni, a tada, kad su uvjeti bili mnogo teži, cijela posada za plivaricu, osam muških, mogla se naći u Zastražišću. Nekada treba sačuvati selo da bi se sačuvali običaji...
Dame imaju ‘mall‘ doma na kauču
Muško listanje sjećanja i brontulavanje prekinule su dame koje su se pojavile s grabljama. Sanja, Mladenova žena i Antonijeva majka, i Ivana, Antonijeva žena i Mateova majka, sjele su oko stola i natočile si po čašu vode.
Pitali smo i njih kako provode zime na Hvaru, a Sanja, koja je rodom iz susjednih Poljica, a u Zastražišće je stigla iz Rijeke gdje je radila u farmaciji, rekla je da su fokusirani na poljoprivredu. Imaju oko 300 maslina, vinograd i oko 25 vrsta voća, od svega po par stabala. To ih uvijek drži u kontaktu s prirodom i stavlja im zdrave proizvode na stol, iako se Sanja požalila na buru koja zimi puše među liticama Vele Stinive.
Nisu skroz odvojeni ni od civilizacije. Sanja je sa smiješkom rekla da kad im nešto treba, to naruče preko interneta. Eto, možda je bolje njima na otoku nego u gradu. One na svoje kišne dane ne trebaju niti razmišljati o odlasku u trgovačke centre, nalože peć, skuhaju kavu i gledaju u more dok kupuju što im je već potrebno.
Jer, kako je i Antonio dodao, "oni koji se rode na otoku nauče se prilagoditi, problem prilagodbe znaju imati oni koji dođu izvana". Antonijeva sestra Tijana ipak ne živi na otoku, već u metropoli, gdje odgaja sina Andreasa.
Pitali smo obitelj Kokić što im najviše paše kod zime na Hvaru i svi su se složili da su to mir i sloboda. Sami su svoji gazde, idu kamo žele, rade kada žele. Kad im se jede brokula, uberu brokulu. Po sve za ručak često idu samo ispred kuće ili do vrtla ili do mora... Mnogi bi platili mnogo za provesti zime tako.
Naravno, Kokići, kao i većina otočana, većinom žive od ljeta, kada im se kuća s apartmanima napuni gostima, najčešće Slovencima. Gosti se vraćaju godinama jer je teško nadmašiti polupansion koji vam poslužuje ribu koju su tri generacije vaših domaćina ulovile skupa.
A pohvalio se Mladen i da je njihova kuća jedan od prvih, ako je i prvi, pansion na ovom dijelu otoka. Sve je počelo 60-ih, kada su prijatelji njegove tete dolazili iz Zagreba na tjedan-dva dana i plaćali boravak i hranu. Mladenov otac je na mulu vodio goste od Zastražišća do Vele Stinive. S vremenom je došla cesta, a s njom i više gostiju, a Vela Stiniva je sada jedan od skrivenih kutaka za obitelji koje žele apsolutnu sigurnost i autohtonost.
Gosti se vraćaju brati masline
Ističu da prvi gosti stižu već u travnju, ali da je sezona od 15. lipnja do 15. rujna, jer su većina gostiju obitelji s djecom koje ovise o praznicima. Zanimljivo, imaju goste i zimi. Dobro, kako kažu, više nisu niti gosti. To su gosti koji su toliko puta bili kod Kokića i s kojima se razvio takav odnos da dođu raditi u maslinicima. Ekipa iz Slovenije bila je i krajem prošle godine, došli su pomoći s branjem maslina. Kokići su lakše obavili posao, Slovenci dobili domaće ulje, svima su zimski dani prošli brže i ugodnije.
Dok je Antonio isticao da bit toga posjeta nije u tome da oni dobiju pomoć u polju ni da gosti dobiju ulje, već druženje, Ivana se digla ubaciti manistru u vodu, a u maslinik je stigao Mateo, svježe umoran od škole.
Pitali smo Antonija, kojeg je otac htio dati u kuhare, a on se ipak odlučio da će raditi s ribom koja pliva u moru, a ne u ulju, misli li da će i Mateo biti ribar i da će ostati na otoku. Antonio je odgovorio realno: "Ima uvjete za ostati na otoku. Može biti sam svoj gazda. Bude li htio ostati, bit će mu dobro."
I to je vjerojatno najviše što svaki roditelj može tražiti od sebe, da djeci stvori uvjete da se bave nečim obiteljskim, održivim, ali i da ostanu svjesni slobode koju djeca u današnjem svijetu imaju i trebaju.
A poznavajući Kokiće, mi se stvarno ne bismo čudili da za 50 godina neki drugi dopisnik bude intervjuirao Matea i njegova unuka koji su se taman vratili s mora, pa makar išli dignuti dvije vrše za uloviti večeru, ako ne i za staviti kruh na stol. Jer treba sačuvati selo da bi se sačuvali običaji.
Ako izumre selo, običaji su samo zapisi, a znate da ljudi sve manje čitaju. A da bi se sačuvalo selo, treba sačuvati seljaka, i tu je riječ seljak kompliment, jer očito je da ljudi na selima i dalje mogu živjeti slobodno i biti sami svoji šefovi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....