Nisu imali ništa, a imali su sve: ’Plesali bi i do tri ujutro, a onda u zoru išli u polje. I nikad nam nije bilo bolje’

Doba 60-ih godina prošlog stoljeća bilo je u cijelom svijetu najbolje doba, doba u kojem su djelovale najbolje glazbene grupe, nastale najbolje pjesme, pojavio se hippy pokret, radost mlade generacije rođene nakon rata polako je potiskivala ružna sjećanja, osjećao se zanos u cijelome svijetu, neka sreća lebdjela je u zraku svugdje oko nas, neki nevidljivi duh nas je i pored neimaštine ispunjavao zadovoljstvom jer smo svi osjećali da je danas bolje nego jučer, a da će sutra biti još bolje nego danas. U to doba i male stvari su pričinjavale veliko zadovoljstvo.

Nije trebalo imati Stratocastera, već je bila dovoljna i melodija gitara, nije trebao skupi stereo gramofon, već je bio dovoljan i onaj mali koji se spajao na radio, a na čiju ručku se stavljalo kutiju šibica da igla ne...