"Dani u vali" manifestacija su za koju znaju svi domaći ljudi i neki na Hvar dođu baš kako bi mogli uživati u festivalu mora i mornara. No na fešti se moglo vidjeti i mnogo stranaca, a nas je zanimalo koliko njih je svjesno da su u gradu tijekom jednog od događaja kojima se jako ponose u Paizu.
Tražili smo potencijalne sugovornike, ali većina ljudi je djelovala nekako – obično – stigli su tu, guštaju u brodovima, razgledavaju štandove i daju rujanskoj večeri dušu. "A nije da mi je neko sad baš zapea za oko" – unutarnji dijalog (dobro je dok je samo dijalog) je počeo i baš smo u tom trenu ugledali časnu sestru od nekih 20 godina kako jede pizzu na jednoj od koloni za vezivanje brodova.
"Aj pričat s njon." "Ma ne da mi se." "Sinko, aj pričat s njon." "Ne da mi se, satraven san, oću ić leć doma." "Alo, lapane, aj pričat s njon." "Dosta vas dva. Ali da, odi pričat s njon, kad ćeš više vidit časnu od 20 godina da grize fast food nasrid rive u Paizu?"
Glas razuma je pobijedio i mi smo prišli mladoj dami koja je s obitelji stajala oko kolone i dijelila pizzu njihovu večerašnju. Čim smo počeli pričati, njezini mama i tata su nas gledali malo začuđeno. Kroz razgovor smo saznali da su Poljaci i da ne razumiju baš engleski pa smo verbalnu komunikaciju vršili preko mlade časne sestre, a neverbalnu širokim osmjehom i klasičnim dalmatinskim lamatanjem rukama sinkroniziranim s govorom.
Besramno smo curi rekli da nas je fasciniralo to što je mlada časna i što jede pizzu na rivi. Zanimala nas je njezina priča, a otkrila nam je da je stacionirana u samostanu u Njemačkoj u kojem se redovito organiziraju događanja kako bi ih se sve uključilo u društvo i kako bi ih približili Kristu.
Zanimalo nas je zašto su u Hrvatskoj i tada smo počeli pričati hrvatski, što je njezinu ocu bilo lakše razumljivo, ali i dalje nedovoljno za stvarnu komunikaciju. Mlada časna je opet spasila stvar i otkrila nam da njezina obitelj dolazi u Hrvatsku već 15 godina, ona i sestre su bile male djevojčice kada su prvi put stigle. Od tada su svakog ljeta upijale naše sunce i sol.
Na początku było Słowo - U početku bijaše Riječ
Dok smo mi razgovarali s mladom časnom, njezina mama primijetila je tetovažu na našoj ruci i pokazala je kćeri. Znale su da je iz Biblije, nisu znale što je dok nismo započeli: "U početku bijaše Riječ…"
"Aaaa! Na początku było Słowo…", s iskrom u očima odgovorila je njezina majka, a takva čista emocija koja nadilazi kulture i granice skoro je gurnula kap niz naš obraz. "Ali to nije to", rekla je mlada časna i opet pokazala na tetovažu. "Tako je, ovo je kraj te prve kitice… I svjetlost u tami svijetli…" "... i tama je ne obuze", dovršila je. Razumjeli smo se. Pogledali se u oči, rukovali s cijelom obitelji i krenuli tražiti nove zanimljive ljude.
No onda nas je pitala kako da pronađe članak i gdje će biti objavljen. Vratili smo se. Pokušali smo im reći Slobodna Dalmacija, no hrvatski i poljski ipak nisu isti. Otišli smo na internet da im pokažemo portal i naravno da smo 50 puta nešto krivo kliknuli. Refleksna beštimja koja izražava frustraciju, a iskazuje se spominjanjem organa i ženskog roditelja, izazvala je grohot među cijelom obitelji. Ipak su hrvatski i poljski dovoljno slični, a rekli su nam i da gospodin radi s puno Hrvata tako da je dobro upoznat s takvim poštapalicama.
Očekivali smo da će nas biti sram što smo zabeštimali pred časnom sestrom. Nije bilo srama, nije bilo ni potrebe. Iskrena emocija nije nešto čega se treba sramiti. Pogled u očima mlade cure koja je odlučila svoj život posvetiti drugima nije se promijenio. Ostavili smo obitelj koja iz godine u godinu bira svoje uspomene stvarati u Lijepoj našoj u odličnom raspoloženju, zahvalili im na povjerenju i poželjeli im ugodan put kući i uspješno svijetljenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....