Svake godine, pred obljetnicu, Josip Bepi Biočina vrati se u Postira.
Ode na groblje. Zapali svijeću majci i sestri. Obavezno posjeti i grob don Ante Marušića. Postira mu danas izgledaju gotovo nestvarno veliko u odnosu na mjesto koje nosi u svom sjećanju.
"Ja imam viziju Postira onakvih kakve sam ih ostavio. Većina mjesta tada nije ni postojala", govori nam dok se prisjeća vremena kada je kao dječak u rodnom mjestu preživio jednu od najtežih tragedija koje su Postira doživjela tijekom Drugoga svjetskog rata.
Bilo mu je 12 i pol godina. I danas točno zna koliko ga je od smrti dijelilo.
Jedna minuta.
Susjedi su se već bili okupili u skloništu u kući pokraj župnog ureda koja se smatrala jednim od sigurnijih mjesta.
Kako je zapisao don Tonči Jelinčić u knjizi "Poneka postirska zbivanja s drugog ugla" (Postira, 2019.), njemačke su se postrojbe s druge strane Bračkog kanala povremeno javljale topničkom paljbom:
"Povremeno bi se topovskim hicima javljali okupatori, njemačke postrojbe s one strane Bračkog kanala, a smješteni negdje pokraj Omiša. Top je tukao svakog popodneva... Desetkovani mještani, naviknuti na popodnevna pucanja topa, obavili bi rano poslijepodne svoje kućne poslove i pojeli skromni ručak da se mogu u pravi čas smjestiti u nekakvo sklonište."
Tog je dana, međutim, Bepi imao svoj razlog zbog kojeg je izišao iz skloništa. Za sebe kaže da je bio živahno, ali poslušno dijete. Kaže da majci nikada u životu nije rekao "neću". Sve do toga dana.
Jedva izvukao živu glavu
"Kad sam išao dole, čuo sam prvi top kako je opalio. Potrčao sam ka toj kući, ali sam se sjetio da sam mogao reći Anđelku da mi napravi još jedan lim za drugu kunicu."
Vratio se do kuće, ostavio prvi lim, a zatim ponovno izišao kako bi prijatelju rekao da mu napravi i drugi.
"Mama je počela vikati: ‘Bepi, vamo, dođi odma!‘"
Međutim, on je već bio kod crkve, otrčao je tih 100 metara u manje od minutu.
A onda je pala granata.
"Kako je granata išla, tako je taj pritisak rastao i ja sam pao na pod. Kad sam se uspio dignuti, otišao sam do tog prijatelja. Tamo su se već skupljali ljudi i ja sam samo rekao: ‘Ljudi, ubilo mi je mamu.‘"
U nekoliko trenutaka Postira su se pretvorila u prizor koji će nositi cijeli život.
Prema zapisu o tragediji, 25. rujna 1944. top je oko 14 sati pogodio sklonište u kući nasuprot župnog ureda.
"Nijemci, nacisti, pogodili su sigurnu konobu (kako se mislilo) preko puta župne kuće", stoji u knjizi "Postira u vrtlogu nasilja XX. stoljeća", u izdanju Župnog ureda sv. Ivana Krstitelja iz 2009. godine. Mještani su se ondje sklonili vjerujući da su zaštićeni debelim zidovima i položajem kuće. Granata je pogodila prozor na pročelju, probila unutarnje pregrade i eksplodirala među ljudima.
Dvanaest nastradalih
U skloništu je bilo dvadeset osoba prema podacima iz Ljetopisa Župe Postira 1939. – 1974., don Ante Marušića.
Dvanaest ih je smrtno stradalo, a bilo je i teško ranjenih.
Za Bepija, međutim, taj događaj nije povijesni podatak.
To je dan kada je izgubio majku, a među dvanaestero poginulih bila je i jedna od njegovih sestara.
"Čim je prestalo pucati, vratio sam se gore, mislim da sam bio prvi koji je stigao. Ulaz je izgledao kao špilja. Nije bilo vrata. Crijeva, komadi tijela i krvi bilo je posvuda."
A onda je uslijedio još jedan prizor koji nikada nije zaboravio.
"Našao sam maminu ruku poslije 48 dana. Bila je sva crna, ali prepoznao sam je po prstenu na ruci."
Zastane dok to govori.
"To je bila tragedija kakvu je teško zaboraviti i ne bi ju se smjelo zaboraviti."
O tome tko je tog dana ispalio kobne granate i danas postoje različita tumačenja i svjedočenja. U lokalnim povijesnim zapisima napad se pripisuje Nijemcima, dok Bepi, koji je tog dana izgubio majku i sestru, tvrdi drukčije.
"Neki ljudi danas smatraju da su to napravili Nijemci. Ali kakvi Nijemci? Oni su se već povukli do rujna 1944. Meni su ustaše ubili majku", kaže.
U zapisima o ratnim događajima na Braču navode se njemačke postrojbe s druge strane Bračkog kanala i njihova povremena topnička gađanja otoka ("Poneka postirska zbivanja s drugog ugla", don Tonči Jelinčić, 2019.), no oni sami po sebi ne daju jednoznačan odgovor na pitanje tko je 25. rujna ispalio kobne granate.
On je preživio. A život ga je nakon toga odveo daleko od Postira.
Spasio ga svećenik
Nakon ratnih godina otišao je najprije prema Korčuli kod jedne od sestara, a potom, zahvaljujući rodbinskim vezama i pomoći ljudi koji su znali za njegovu ratnu sudbinu, dospio je u vojnu školu.
Postao je marinac.
Godinama je plovio na vojnim brodovima i proveo sedam godina na moru, među ostalim i u pratnji tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.
"Lijepo sam prošao u životu. Puno bih stvari ponovio. Kad bih pisao memoare, rekli bi mi da lažem", govori nam.
A onda ispriča još jednu nevjerojatnu stvar: kaže da je tri puta izbjegao, kako sam kaže, "stopostotnu smrt".
Nekoliko mjeseci prije tragedije u rujnu, Bepi se već jednom našao u situaciji za koju danas kaže da mu je mogla biti kobna. U ožujku 1944., kako se prisjeća, okupatori su okupili i postrojili muškarce rođene od 1932. do 1938. godine. U prvom redu stajao je s ocem i bratom. Don Ante Marušić, koji ga je krstio, upozorio je da je dječak zapravo godinu mlađi nego što su mislili te potvrdio kako ga zna jer ga je on krstio.
"On je došao u Postira 1939. Lagao je da bi me spasio."
Nakon toga ga je jedan general, kako se Bepi sjeća, gurnuo pendrekom dajući mu znak da može otići.
Drugim rođendanom smatra dan kada su Postira granatirana i kada ga je minuta dijelila od smrti.
Treći put dogodilo se tijekom njegove vojne službe. Jedan brod na kojem je trebao biti završio je u pomorskoj nesreći. Na njemu su poginula sva 33 člana posade.
Preživio nekoliko nesreća
"Ja sam trebao biti na tom brodu, ali mi je prijatelj rekao da odem na ovaj drugi jer je on imao velike kofere pa da ne mora s njima prolaziti preko tanke daske na drugi brod", kaže jednostavno.
A preživio je i još jednu željezničku nesreću, kada se kao pitomac prekrcavao na vlak za Zagreb i kada se slučajno ukrcao na treći vlak jer su dva prije bila krcata. Upravo vlak ispred njega se sudario s teretnim vlakom.
"Meni opet ništa."
Danas živi u Puli. U 95. godini i dalje obrađuje vrt, pješači, ide na plesove i druži se sa susjedima.
"Svako jutro idem na Lungomare. Pet i pol kilometara, 45 minuta. Svojim korakom, vojničkim."
Otkako mu je umrla supruga, kaže, nije mu uvijek lako. Ali nije sam. Sa susjedama se, kaže, šali da su "starački dom".
"Posjećujemo se, nosimo kolače. Baš smo zajednica."
A u rodna Postira ipak se rado vraća.
Zapaliti svijeću majci i sestri. Posjetiti don Antin grob i prošetati se rivom.
Na kraju razgovora oči mu se ispune suzama kada govori o tome kako se danas obilježava obljetnica tragedije.
"Nikako", kaže. Obitelji poginulih dođu, zapale svijeću, netko da misu zadušnicu i to je uglavnom sve.
Što je stariji, kaže, sve ga više vuče rodni kraj. Do prije desetak godina još je ondje susretao prijatelje iz djetinjstva. Danas ih više nema, ostali su njihovi potomci, s kojima se voli vidjeti.
"Ali nije to to."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....