Kako je moguće da država od građana zahtijeva poštovanje svakog propisa i uredno podmirivanje obveza, dok istodobno milijunski porezni dugovi ostaju na listama dužnika, a izvršna zabrana rada privatnog doma za starije osobe u Supetru ne sprječava daljnje pružanje usluga? Povezujući te dvije naizgled nepovezane situacije, gradonačelnica Supetra Ivana Marković otvorila je pitanje učinkovitosti državnih mehanizama – od naplate dugovanja do provedbe izvršnih odluka – i zapitala zašto institucije ne uspijevaju osigurati jednako poštovanje zakona za sve.
Na najnovijoj listi poreznih dužnika, koju je Porezna uprava objavila 31. listopada nalaze se 31.699 dužnika s ukupnim dugom od gotovo 1,8 milijardi eura. Među njima su i tvrtke u stečaju s desecima milijuna eura duga, ali i pojedinci čija dugovanja dosežu višemilijunske iznose. Najveće pojedinačno evidentirano dugovanje među građanima iznosi čak 72,5 milijuna eura, dok je najveći dug među pravnim osobama, od 41,3 milijuna eura, evidentiran kod riječkog društva D.M.G.S. Trade desk j.d.o.o. u stečaju.
No pitanje naplate dugova nije samo pitanje odnosa države i poreznih obveznika. Što se događa kada je vjerovnik privatna osoba, a dužnik ne poštuje svoje obveze, pa čak ni izvršne odluke nadležnih institucija? Tko u takvim situacijama štiti prava vlasnika imovine i osigurava provedbu zakona?
Podsjetimo, iako je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike donijelo izvršno rješenje o zabrani rada, dom i dalje pruža usluge smještaja za 34 korisnika. Zabrana je izrečena jer pružatelj usluge nije imao valjani ugovor o najmu nekretnine u kojoj se dom nalazi, nakon što je prethodni ugovor o zakupu istekao 28. veljače ove godine. Problemi s najamninom, međutim, počeli su i ranije: vlasnik nekretnine Jurica Vrandečić još je 2024. godine pokrenuo ovršni postupak zbog neplaćanja najamnine, dok je ugovor o zakupu još bio na snazi. Nakon što je Domus Vitae podnio prigovor, postupak je nastavljen pred Općinskim sudom u Supetru.
Vrandečić tvrdi kako mu ravnateljica Klaudija Basar ne plaća najamninu još od kraja 2023. godine, a ukupni dug, prema njegovim navodima, premašuje 100.000 eura. Tvrdi i da zbog promijenjenih brava ne može pristupiti vlastitoj nekretnini, dok u njoj i dalje borave korisnici doma.
Iz Ministarstva su, pak, pojasnili da nemaju zakonsku ovlast zapečatiti objekt te da tijekom nadzora nije utvrđeno da su život, zdravlje ili sigurnost korisnika ugroženi u mjeri koja bi zahtijevala njihovo hitno izmještanje. Ministarstvo je potvrdilo da dom nije postupio po zabrani i da je pokrenulo prekršajni postupak.
Objavu Ivane Marković prenosimo u cijelosti:
Imam potrebu osvrnuti se na dvije situacije iz proteklih dana koje naizgled nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali otvaraju isto pitanje o funkcioniranju države.
Prva je objava liste poreznih dužnika, s ogromnim iznosima neplaćenih poreza, tvrtkama koje završavaju u stečajevima i slučajevima u kojima isti ljudi nastavljaju poslovati preko novih društava, iza sebe ostavljajući dugove prema državi.
Kako je moguće da porezni dugovi narastu do milijunskih iznosa? Kako je moguće da se takvi obrasci ponavljaju, da se tvrtke gase, otvaraju nove, a dugovi ostaju nenaplaćeni? Gdje je za to vrijeme Porezna uprava i u kojem trenutku država odlučuje reagirati?
Kao gradonačelnica vrlo dobro znam kako funkcionira sustav naplate javnih davanja. Ako Grad slučajno zakasni s uplatom porezne obveze, vrlo brzo stiže opomena, a potom prijeti i ovrha. I tako treba biti. Ali ako sustav može reagirati na jednu zakašnjelu uplatu, kako je moguće da istodobno nastaju dugovi od nekoliko milijuna eura? Zašto svi nemaju jednak tretman?
Druga situacija događa se u Supetru. U privatnoj kući smješteno je, prema medijskim navodima, 35 starijih osoba, iako je nadležno ministarstvo donijelo izvršno rješenje o zabrani rada pružatelju usluge. Utvrđeni su nedostaci u ispunjavanju propisanih uvjeta, uključujući vatrodojavni sustav.
I što nam poručuju nadležne institucije? Da nemaju ovlasti zapečatiti objekt niti izmjestiti korisnike ako nije utvrđena neposredna životna ugroženost. Dakle, država je donijela rješenje o zabrani rada, ali rad se nastavlja, a institucije nam objašnjavaju zašto ne mogu provesti vlastitu odluku.
Pa kako je to moguće? Tko je odgovoran za sigurnost tih ljudi? Tko je odgovoran za provedbu rješenja? I kakvog smisla ima zabrana rada ako se nakon nje ništa ne mijenja? I zašto bi se onda svi ostali pridržavali slova zakona?
U jednom slučaju govorimo o milijunskim poreznim dugovima, u drugom o 35 starijih osoba smještenih u objektu u kojem se usluga nastavlja pružati unatoč zabrani rada.
U oba slučaja postavljam isto osnovno pitanje: kako je to moguće?
Ako zakoni nisu dovoljno dobri, tko je odgovoran za njihovu izmjenu? Ako institucije nemaju potrebne ovlasti, zašto ih nisu dobile? A ako ovlasti postoje, zašto se ne koriste?
Došli smo do apsurda u kojem država od građana zahtijeva poštovanje svakog propisa, a istodobno nije u stanju osigurati provedbu vlastitih odluka.
I zato se opravdano postavlja pitanje je li u ovoj državi lakše ne poštovati zakone nego ih poštovati. Očito su neki ozbiljno shvatili onu poznatu „mogu što hoću”, a još je ozbiljnije što institucije na takvo ponašanje nemaju učinkovit odgovor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....