Veliki četvrtak velik je dan u cijeloj Hrvatskoj i svim katoličkim zemljama, no na Hvaru je Veliki četvrtak još veći. Tada se održava najpoznatija tradicija s bilo kojeg našeg otoka, a vjerojatno i šire, procesija “Za križem”.
Događaj je to koji se ponavlja već preko 500 godina. I nikada nije bio prekinut. Dobro, navodno je jednom kada je neki načelnik odlučio da će zabraniti križ kako njegova kćer ne bi hodala okolo po lošem vremenu i tada je samo jedan križ ostao u crkvi, ostalih pet je napravilo svojih skoro 25 kilometara. Osim toga izoliranog slučaja, nitko i ništa, nikada nisu uspjeli spriječiti Jelšane, Vrbovljane, Varbanjane, Pitovljane, Svričane i Vrisničane da u smjeru kazaljke na satu prošetaju od mjesta do mjesta. Ni ratovi, ni pandemije… Ništa, nikada, nije zaustavilo križ. Čak ni tokom pandemije kada su se pokušaji javnih osoba u Hrvatskoj čiji je domet pisanje knjiga za samopomoć bunili da Hvarani mogu nositi križ i okupljati se dok svi drugi doma sjede na kaučima… Nitko i ništa, nikada, nije i neće zaustaviti križ.
To je bilo očito i sinoć…
Stigli smo u Jelsu rano, oko 21 sat kako bismo mogli vidjeti još jedan aspekt ovog običaja koji bi trebao služiti na ponos svim Hrvatima i katolicima. Naime, na Veliki četvrtak se sva vanjska svjetla u svim kućama ostave upaljena cijelu noć. Prizor za pamćenje, no ni blizu onome što nas je dočekalo u crkvi.
Samozatajni križonoša razumije smisao procesije
I tamo smo stigli prerano, pa smo imali vremena popričati s gospođom Lucijom Lučić koja nam je dozvolila da sjednemo do nje u banak. Teta kaže da je mnogo puta bila za križem i da bi što se srca tiče išla i ove godine. No već su joj 84, već je 5 godina udovica… A propješačiti toliki put u tim godinama ogroman je izazov. Ipak, to nije spriječilo tetu Lucu i mnoge druge umirovljenike da se, barem nakratko pridruže procesiji. Mnogi od njih su desetljećima hodali cijeli put, kao što to sada čine njihova djeca i unuci… Mnogi od njih su, kao i svi koji su križ pratili sinoć, osjećali poletnost u duši i nakon 8 sati hodanja. Jer tijelo smije što mu duša dozvoli, a propješačiti čitavu noć u atmosferi kakvu stvori ova UNESCO zaštićena procesija nahrani vas na razini zbog koje vam postane jasno zašto u Novom Zavjetu Isus reče svojim učenicima: “Ne živi čovjek samo o kruhu…”
S tim je odlično upoznat i ovogodišnji jelšanski križonoša koji je tražio od župnika da ga zaštiti od medijske pompe… Iz poštovanja toj želji koju je svećenik jasno izrekao prije početka procesije, nećemo vam otkriti tko je ove godine nosio križ u Jelsi…
Na koncu, njegovo ime nije niti važno. Nije važno ni zašto se zapisao nositi križ, kao drugi u svojoj obitelji nakon djeda koji je istu stazu prošao prije 71 godinu.
Gospodin ima svoje razloge, kao i svaki križonoša, no dok nosi križ, on ne nosi samo svoj križ. On nosi križ svih nas, a mi smo tu da ga pratimo i molitvom i pjesmom mu olakšamo muku koja nam svima ide na čast. Tada on nije Ivan, Mate ni Ante… Dok je pod križem, križonoša je ništa… Stapa se sa svima koji su prije njega ovijali znojne dlanove oko križa, prati stope onih koji su u vunenim čarapama hodali po otoku slaveći milost Božju.
Križonoša pod križem zapravo ni ne postoji, on tada nije ni čovjek, on je tada Božji izdanak koji kroči sigurno, čvrsto, ponizno i blago. Stvorenje koje se kreće naprijed nenadmašnom lakoćom unatoč donekle tužnom, sporom i meditativnom tonu cijele procesije.
Tradicija nije teret
Ali isto tako križonoša je sve i svi…
I dok neki govore da je na križonošama 500 godina težak teret, to je zapravo pogrešno gledanje na tradiciju. Nema tereta. Tradicija nije teret. Križonoše svake godine dobivaju 500 godina blagoslova… Dobivaju čast postati besmrtni na ovom svijetu, a što je beskonačno puta vrijednije, pomažu sebi i svima provesti vječnost obasuti Božjim svjetlom.
Zato se ne treba pitati do koje godine ima zapisanih križonoša… Nešto što je istakao i jelšanski župnik. Križ će ići. Ni ratovi, ni padndemije neće ga zaustaviti. Išao je i ići će.
Pa je tako išao i sinoć. Nakon uvodne zborne pjesme, a prije izlaska križa iz crkve, mikrofon je uzela križonošina kći. Curicu također nećemo imenovati. Nema potrebe. U trenucima dok je pjesmom ispunjavala jelšansku crkvu, a ocu tjerala suze niz lice, ona nije bila samo kći našeg križonoše. Ona je bila sva naša djeca… Ona je bila budućnost. Ona je bila oličenje blagosti i poniznosti unatoč talentima kojima je darovana. Ona je bila garancija da ni ratovi i pandemije ni u budućnosti neće spriječiti Hvarane da prate nekog novog križonošu, guranog molitvom i pjesmom koje svojom frekvencijom i fizički liječe tijelo, spoji šest mjesta i u jednoj noći se šest puta pokloni Isusovu grobu.
Onda se križ krenuo pripremati za izlazak iz crkve. Crkva je bila puna, ali masa ljudi koja je čekala na trgu bila je golema. Uspjeli smo se probiti do spomenika Kuzme Kovačića i od tamo pratili kako procesija kreće na cjelonoćno putovanje.
Tužan detalj
U tim se trenucima moglo vidjeti i nešto pomalo tužno… Unatoč tome što je na terenu bilo nekoliko profesionalnih snimateljskih ekipa, gotovo svi su izlazak križa gledali kroz ekrane svojih mobitela jer nisu htjeli propustiti snimiti video kojim će se hvaliti prijateljima u grupama na Whatsappu kada se danas probude.
No čim je križ napravio par koraka, mobiteli su nestali, a povorka se uputila za križonošom i njegovom pratonjom. Skrušeno i ujednačeno su križ otpratili kroz Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj, Vrbosku i natrag u Jelsu.
Dio povorke je stigao i prije križonoše kako bi uhvatili dobro mjesto za vidjeti legendarni trk na kraju procesije. I tu je opet nažalost bilo mnogo komešanja oko fotografiranja i snimanja kao da se procesija nije ni održala ako je barem 70% ljudi nije snimilo mobitelom… No čim se kraj parka pojavio križ, pjacom je zavladao mir i nekoliko sekundi iščekivanja križonošinog trka djelovalo je kao vječnost. Sam trk križonoša je odradio u trenu, a potom s križem ničice pao na koljena. Uz ponovni župnikov blagoslov i poljupce obitelji križonoša je ostao na koljenima nekoliko minuta. Na licu gotovo da mu nije bilo emocija, to je valjda stanje u koje uđete tijekom nošenja križa - apsolutni mir.
Nakon kratke pauze, procesija se uputila do crkve sv. Ivana, a potom se vratila u župnu crkvu Uznesenja Marijina. Okupljeni ljudi, a moglo se čuti razne dijalekte hrvatskog jezika i nekoliko stranih jezika, nakon toga su se, unatoč cjelonoćnom pješačenju, uputili kućama s istim mirom u srcima i blaženim osmjesima na licima.
I tu je najveća vrijednost ove i svih sličnih procesija. Svi ti ljudi, unatoč svim problemima koje svi imamo u životima, svi će oni tu blagost i mir, barem ovih nekoliko dana prenositi svima koje sretnu. Svima… I onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju… Svi će osjetiti blagost koja se na Hvaru brižno uzgaja preko 500 godina. I to je razlog zašto ni ratovi ni padnemije ni ništa osim Boga ne smije zaustaviti “Za križem”. I to je razlog zašto se ne treba pitati tko je posljednji upisani križonoša. Ne postoji. Posljednji križonoša se nikada neće roditi…
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Komentari (0)
Komentiraj