U mnogim prilikama rado slušamo, a ponekad i pjevušimo poznate stihove "Još se sićan onih riči, što mi uvik priča ćaća, nemoj sine nikud ići, tvoj je kamen, maslina i drača" iz pjesme "Croatio, iz duše te ljubim" Ante Sikirića, koju u originalu pjevaju popularni Tomislav Bralić i klapa "Intrade" iz Bibinja.
Njome se poziva našeg čovjeka da ostane doma, da ne odlazi u tuđi svijet, međutim, isto tako smo svjesni da su mnogi hrvatski ljudi, što iz ekonomskih, što političkih ili nekih drugih razloga vrlo često bili čak i primorani odlaziti u tuđinu. Lijepa naša je, što god političari mislili i zazivali, već stoljećima iseljenička država, govori se da otprilike podjednak broj Hrvata živi u iseljeništvu i u domovini.
Prisjetimo se samo velikih odlazaka, onog prvog u prekomorske zemlje, zatim gastarbajterske ere, pa i najnovijeg iseljavanja tijekom i nakon Domovinskog rata, gdje nam u zapadne zemlje na žalost odlaze uglavnom mladi i visokoobrazovani ljudi, nerijetko s cijelim obiteljima.
Prst sudbine
Naravno, posljedice su drastične, pa se veselimo povratku svakog čovjeka natrag u domovinu, a jedan od njih je i Teo Salamunić Kalas koji se nakon 40-godišnjeg izbivanja vratio u svoju Jelsu na otoku Hvaru iz dalekog Santiago de Chilea.
- U rodnom mjestu pohađao sam vrtić, osnovnu školu i gimnaziju. Prst sudbine me nakon toga odveo u Južnu Ameriku, gdje sam nastavio studirati da bih diplomirao na ekonomskom fakultetu u Ekvadoru i Čileu.
Ostvario sam poslovnu karijeru u bankarskom i financijskom sektoru, ali sve te godine iz moje glave u niti jednom trenutku nije iščezla stara kamena kuća mojih roditelja, svi oni dječački nestašluci, vaterpolo... Ljubio sam lov, moja polja, suhozide, moje životinje i prijatelje, pa sam na kraju jedva dočekao vratiti se doma, upravo tu gdje je taj kamen, maslina i drača - kaže naš sugovornik.
Bio je oženjen i ima djecu Luku, Jakicu i Dominika te četvero unuka, djeca su odrasla i uspješni ljudi u svojim strukama. Oduvijek se osjećao velikim domoljubom, prožimali su ga osjećaji pripadnosti svome narodu, puno je polagao na tradiciju i vjeru.
Punih 20 godina bio je predsjednik Hrvatskog kluba u Čileu, direktor Okruga profesionalaca hrvatskog porijekla, pa i potpredsjednik Komiteta za pomoć Hrvatima tijekom Domovinskog rata. Jedno vrijeme obnašao je i funkciju predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa.
- I danas se bez lažne skromnosti ponosim visokim odlikovanjem koje mi je za angažman dodijelio predsjednik dr. Franjo Tuđman, a kada sam se napokon vratio u Hrvatsku vozio sam se s taksistom u Splitu. Pripovijedao sam mu da sam došao kući i da domovina sada odluči što će sa mnom, jer joj u svakom slučaju mogu i želim pomoći.
A on me nekako čudno pogledao i pita "A jeste li prije polaska bili u psihijatra?", želeći mi na neki način reći da kod nas i nema neke službene brige za povratnike, a kada sam stigao u Jelsu bilo je očito da je u međuvremenu "slatinom proteklo dosta vode", čak su se i moji stari prijatelji razišli i svatko od njih ima nekih svojih briga, tako da je ostalo malo one draži iz djetinjstva - veli Salamunić.
Demografski slom
Žao mu je zbog stalnog raseljavanja ljudi sa škoja, on bi taj demografski slom liječio jednostavno. Po njemu je sasvim pogrešna tvrdnja da čovjek najprije treba imati kuću, stan, vikendicu, automobil i gliser, pa tek onda djecu.
Nasuprot tome, najprije se trebaju roditi djeca, a onda dolazi borba za njihov odgoj i podizanje, to čovjeku daje snagu za rad, kreaciju, očuvanje ljudskih vrijednosti i sve ostalo. Iako je od povratka u Hrvatsku, zahvaljujući društvenim mrežama, jedan od najvećih promotora Jelse, otoka Hvara i Dalmacije u svijetu na hrvatskom i španjolskom jeziku, tvrdi da domovina za njega nisu samo mjesto, sunce, more... nego prvenstveno ljudi koji u njoj žive.
Ipak, moglo bi se reći da je svojevrstan influencer, s desecima tisuća pratitelja sa svih strana svijeta.
- Trudim se svijetu predstaviti sve što se ovdje kod nas događa, pola Južne Amerike svaki dan doslovno zna što spremam za ručak, a što ću večerati i dive se našim otočanima, našim lijepim običajima i baštini.
Nadam se da je to ujedno i poziv našim iseljenicima da se i oni jednom vrate doma, ne samo kao umirovljenici da tu dođu umrijeti, nego možda i kao poduzetnici, uspješni poslovni ljudi.
Politika u tom smislu treba osigurati odgovarajuće preduvjete, da kod nas bude "manje tlake" nego drugdje, jer kapital ide isključivo tamo gdje će se bolje oploditi - tvrdi naš sugovornik.
