Požar koji je nedavno buknuo u prizemlju manjeg stambenog objekta u Supetru ogolio je uvjete skromnog smještaja stranih radnika u Dalmaciji; barem za njih trenutno osmoricu. Tijekom našeg posjeta Supetru saznali smo da rade za poslodavca, povratnika iz Amerike - kontroverznog Mariona Duzicha (75) porijeklom s Dugog Otoka, koji je veliku svotu novca svojedobno investirao u Svpetrus hotele, čime je uzeo lijep komad turističkog kolača u glavnom gradu Brača. Navodno upravo u Duzichevim smještajnim jedinicama boravi tijekom udarne sezone više od polovica turista u Supetru, što za sobom dakako povlači i pojačanu potrebu za sezonskim radnicima; tada ih Duzich zapošljava preko 600.
No, kako je riješen njihov smještaj? Asketski i neuvjetno, netko će reći možda i nehumano, oni sami vele da im je nešto između "ok" i "fifty-fifty" iliti "onako".
No, brojke su sljedeće: u velikom prizemnom stanu koji je koncem ovog tjedna izgorio do temelja u blizini hotela Velaris boravi i po tridesetak radnika tijekom ljeta, dok ih je trenutno sedmorica ili osmorica. Svi su iz Bangladeša, rade u praonici, na održavanju zelenih površina i nasada, u kuhinji, oni koji bolje znaju engleski su konobari pa i recepcioneri; nisu prisutni jedino u menadžerskoj strukturi niti u hotelskoj administraciji.
Stan koji je izgorio nehatom jednog radnika imao je, dakle, tridesetak kreveta na stotinjak kvadrata, te osam do deset "mokrih čvorova", to jest wc-a s tušem odnosno samo nužnika. K tomu, bio je opremljen dnevnim boravkom kao svojevrsnom protutežom poprilično vojnički uređenim spavaonicama. Rečeni prostor posjetili smo, pak, u fazi friškog zgarišta, sa kojega su radnici iznosili potpuno spaljeni inventar, obavijen teškim vonjem otopljene plastike i druge gareži.
U toj je plastici bilo, na žalost, i više putovnica i dokumenata; srećom, kartice, bankovni računi i radne dozvole svi su Bangladešani imali uza se jer su navikli biti spremni na moguće legitimiranje u bilo kojem trenutku. Nije spaljeno puno novca jer većinu odmah nakon uplate plaće prosljeđuju obiteljima u Bangladešu, od toga žive brojni članovi njihovih familija, školuju se, rješava se stambeno pitanje...
‘Malešni su ljudi, ali imaju energy‘
Potražili smo najprije njihova poslodavca Mariona Duzicha i pronašli ga na radnoj kavi u hotelu Osam (također u njegovu vlasništvu) na rivi.
- Žaj mi je šta se ovo desilo, anbilivbl! Za ovoga momka šta je sad u pržun, to je disaster. On je na ispitivanju, danas ima sud, jer je slučajno izazva požar. Ne znan zašto je uopće kuva, oni imaju u kužinu kod mene sve obroke, i kuvara from Bangladeš isto. Bila je živa muka ispočetka jer nisu tili jist našu hranu, nisu navikli; sad kad imaju svoga kuvara, no problem. Puno mi je žaj - kazao je Duzich. Kaže i da je riješio odvjetnika za radnika, žao mu je zbog njegove situacije (zatvoren je u Supetru trenutno), da je to "dizastr" (užas, eng.), ponovio je.
- To ga može dovest do deportacije, a ja razumin i znan da čovik nije tija izazvat požar - ponavlja.
Pitamo Duzicha je li u redu smjestiti tako puno radnika na krevete na kat kao u vojsci, i u zajednički prostor koji nije odveć prostran.
- Čujte, to su kreveti from Ikea, dobri su. A oni su mali ljudi. Stavija san im sve nove klime, imaju deset toilets, svoga kuvara, dobru plaću: oko iljadu euri, do 1200, pa i više u sezoni. Kuvar im sprema ono šta volu jist: puno riži jedu, kokoš, ribu... Bojali su se u početku da ćemo in dat svinjetinu, oni su muslimani, sad više nema straja - zaključuje Duzich.
Kaže da je i on zadovoljan njima, radnicima iz Bangladeša.
- Malešni su ljudi ali imaju energy, i very kind su, dragi, dobri, vridni. Drukčiji su od našega svita, a opet... Svi smo mi isti, ljudi smo. Pedesetak njih je ovde cilu godinu, do 600 radnika sve skupa imamo u sezoni (ima i naših, ali nedovoljno). Oni su very religious, klanjaju se doma, to je ok, i ja se Bogu molin najviše doma, svaku večer se pomolin. I tu smo slični. I oni piju samo vodu, nekad Colu, Cola je za njih luxury jer su štedljivi, znaš. Niko danas ne razumi koliko ti znači imat klimu, da te liti ladi a zimi je toplo, voda isto puno vridi, imat tekuću vodu. Ja san na Dugon otoku do svoje devete godine isto živija skromno, nisan zna šta je utičnica, nisan ima tekuću vodu. A onda san doša u America i divija se svemu. Ja razumin ove ljude - Duzich će.
Zamolili smo ga da nam pokaže privremeni smještaj dok se ne saniraju posljedice nedavnog požara u stambenoj katnici. Pred nizom obližnjih montažnih kućica/kontejnera susrećemo menadžericu smještaja, Duzichevu suradnicu Ljiljanu Ljubičić, rodom iz Zenice, već tridesetak godina nastanjenu na Braču. Ljiljana nam pokazuje kućicu koja izgleda čisto, no ipak prenapučeno: u svakoj su po četiri kreveta na kat i maleni toalet.
- Većinom su u svakoj po dvojica zasad. Do sezone ćemo renovirati izgoreni stan, riješit ćemo im više prostora. U planu nam je i izgradnja nadstrešnice-dnevnog boravka sa TV-ekranom, mjesto za zajedničko druženje - najavljuje domaćica-voditeljica smještaja. Kaže da se poslodavac (Duzich) pobrinuo za izradu novih dokumenata za radnike, te da su svi odvedeni u supetarsku trgovinu Kik gdje su izabrali novu odjeću. K tomu, kupljeni su im i svi potrebni preparati za osobnu higijenu, tako da veliku materijalnu štetu ne bi trebali "oćutiti" na svojoj koži. Najgore je, slaže se, prošao radnik koji je navodno nehotice izazvao požar.
‘Spremni smo mu izići u susret‘
- Nadam se da neće snositi posljedice. Spremni smo mu izići u susret jer znamo koliko mu znači ovaj posao - kazuje Ljiljana iz Zenice s adresom u Supetru, dok Marion napominje da mu svaki dan odnose hranu u zatvor.
Radnici koji nisu angažirani na sanaciji zgarišta šeću uokolo, pitamo ih kako im je raditi za Duzicha i boraviti u Supetru.
- Nama je okay, plaća je dobra za naše poimanje. Jedan euro vrijedi 130 taka (valuta u Bangladešu, nap.a.), prosječna plaća u našoj zemlji je oko sto eura, dakle, tisuću eura je jako dobro i toliko otprilike imamo - vele Rakim, Šafil, Asif i Jasin.
Komentari (0)
Komentiraj