Postoje razni razlozi zbog kojih turisti stižu u Hrvatsku, no naš današnji sugovornik ima posebno zanimljivu priču. Prvi put nas je posjetio 2003., dok je još profesionalno igrao tenis. I taj posjet pamti po tome što se "slomio" na hvarskome terenu za tenis i upoznao se sa zdravstvom Republike Hrvatske.
I nećete vjerovati, dali smo sve od sebe da čovjeku omogućimo da ide okolo i govori: "Ma di ćeš u Hrvatsku? To je ukleta zemlja, slomija san se tamo i bolnice su in sedmi krug pakla." A što je on napravio? Našao ženu i s njom došao u Hrvatsku i na Hvar.
McCasey Smith danas je, nećete vjerovati, liječnik specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije iz Kansas Cityja, u američkoj saveznoj državi Missouri, no prije nego što je obukao liječničku kutu bio je profesionalni tenisač, koji je početkom 2000-ih nastupao na međunarodnim turnirima diljem svijeta. I iako je prošao cijeli svijet i može otputovati kamo god poželi, čovjek se vratio u Hrvatsku.
Čitajući njegove odgovore, mogli biste ostati iznenađeni njegovim dojmom o našem zdravstvu; imajte na umu da se radi o liječniku iz Sjedinjenih Američkih Država. No ipak, njegovo viđenje Hvara možda je najvrjednija informacija koju je gospodin podijelio. Ne, ne, ipak bi vas njegovo mišljenje o Hrvatima moglo najviše iznenaditi. Vidite li nas vi tako? Vidite li tako sami sebe?
Prvi put ste došli na Hvar 2003. godine na teniski turnir, ali vaše je putovanje krenulo u potpuno neočekivanom smjeru kada ste nakon ozljede završili u bolnici. Što se dogodilo i čega se najviše sjećate iz tog iskustva?
– U Hrvatsku sam došao u kolovozu 2003. godine sa svojim kolegom s fakultetske teniske ekipe, Mattom Dalyjem. U Zagrebu smo se sastali sa zajedničkim prijateljem i tamo trenirali otprilike tjedan dana. Nakon toga krenuli smo na prvi turnir. Igrao sam prilično dobro, ali izgubio sam težak meč unatoč dobroj igri.
Veselio sam se nastupu na Hvaru jer se igralo na zemljanoj podlozi, koja je odgovarala mom stilu igre. Sjećam se da je tog dana bila kišna odgoda, a kada smo konačno izišli na teren, udarao sam lopticu zaista dobro. Osjećao sam se vrlo ugodno na terenu jer sam vodio 6:1, 4:1.
Potrčao sam za jednom lopticom blizu mreže, a rub terena bio je vrlo mekan. Stopalo mi je propalo u zemlju, izgubio sam ravnotežu i pao prema naprijed na betonski rub uz teren, pri čemu sam se udario u desnu podlakticu. Odmah sam znao da je ozljeda ozbiljna, ali nadao sam se da ću nekako završiti meč jer mi je trebalo još samo šest poena, a onda sam se planirao odmoriti.
Nažalost, kada sam pokušao servirati, osjetio sam nesnosnu bol u ruci. Znao sam da ne mogu nastaviti i zatražio sam liječničku pomoć od organizatora turnira. Direktor turnira bio je prvenstveno zabrinut za moje zdravlje i sigurnost te mi je organizirao privatni prijevoz do trajekta za Split uz osobu koja me pratila.
Sve mi je tada bilo kao u magli jer sam u jednom trenutku igrao sjajan tenis i uvjerljivo vodio, a već u sljedećem nisam mogao koristiti desnu ruku i završio sam u bolnici.
Kako su vas tada dočekali hrvatski liječnici, medicinske sestre i hitne službe? Je li vas nešto posebno dojmilo u njihovoj profesionalnosti ili ljudskosti?
– Od trenutka kada sam ušao u bolnicu bio sam impresioniran brigom i suosjećanjem koje su mi pokazali liječnici i medicinske sestre. Sjećam se da moj telefon nije mogao slati poruke ni uspostaviti pozive prema Sjedinjenim Državama pa nisam mogao kontaktirati svoju obitelj. Jedan član osoblja dao mi je svoj telefon kako bih mogao nazvati obitelj i obavijestiti ih što se dogodilo.
Brinulo me i to što je situacija bila prilično složena, a jedan od mojih najvećih strahova bio je da zbog jezične barijere neću u potpunosti razumjeti što se događa. Međutim, bio sam impresioniran činjenicom da su svi članovi osoblja koji su radili sa mnom govorili odličan engleski i redovito me obavještavali o svemu dok smo čekali rezultate rendgenskih snimki.
Također sam bio vrlo zabrinut zbog troškova liječničkog pregleda, rendgena, prijevoza i boravka u bolnici. Nisam imao mnogo novca jer sam tada igrao na nižim razinama profesionalnog tenisa, a znajući koliko je zdravstvena skrb skupa u Sjedinjenim Državama, bio sam vrlo zabrinut.
Ostao sam bez riječi zbog velikodušnosti ljudi oko sebe jer su svi troškovi bili pokriveni ili od strane bolnice ili Hrvatskog teniskog saveza.
Više od dvadeset godina kasnije odlučili ste se vratiti u Hrvatsku i na Hvar sa suprugom. Što vas je potaknulo na taj povratak?
– Ljudi su me često pitali koja su mi najdraža mjesta koja sam posjetio, a Hrvatska je uvijek bila pri samom vrhu tog popisa.
Supruga i ja razgovarali smo o putovanju kojim bismo proslavili njezin rođendan, a ona je željela iz prve ruke vidjeti koliko je ova zemlja lijepa. Zato smo odlučili ponovno doći i uživati u prekrasnim krajolicima i divnim ljudima.
Koliko je drukčije doživjeti Hrvatsku kao turist u odnosu na dolazak kao profesionalni sportaš kojem je jedini fokus natjecanje?
– Razgovarao sam sa suprugom upravo o toj razlici. U biti, moj prvi dolazak bio je poslovni put. Uživali smo u pogledu na obalu, ali glavni fokus bio je dobar san, kvalitetni treninzi i pravilna prehrana. Uvijek razmišljate o sljedećem meču i sljedećem turniru.
Kada se vratite kao turist, imate puno više slobode istraživati otoke i gradove kako dan odmiče. Ako vam netko preporuči vinariju ili plažu, možete bez žurbe otići i istražiti jer je vaše vrijeme u potpunosti vaše.
Što vam je tijekom ovog posjeta Hvaru ostalo u najljepšem sjećanju?
– Svaki trenutak na Hvaru bio je jednako čaroban kao i prije 23 godine. Posebno smo uživali u obilasku otoka s Lukom i posjetu vinariji. Unajmili smo privatni brod i posjetili Paklene otoke i Vis.
Voljeli smo rano ujutro trčati uz more i uživati u nevjerojatnim pogledima. No možda je najljepše bilo sjediti na balkonu i promatrati brodove kako ulaze i izlaze iz luke. Na mnogo načina, doživjeti Hvar znači doživjeti svijet kakav je bio prije 500 godina.
Što vas je najviše iznenadilo u Hrvatskoj danas u odnosu na zemlju koju ste prvi put posjetili 2003. godine?
– Hrvatska je u mnogočemu ostala ista, ali se s vremenom razvijala. Od mog prvog dolaska izgrađeno je mnogo novih objekata i infrastrukture. Danas ovdje dolazi puno više posjetitelja nego 2003. godine. I cijene su svakako znatno više nego u vrijeme kada sam bio profesionalni tenisač. Ali ljudi i krajolik jednako su lijepi kao što su bili i prije 23 godine.
Kada se osvrnete na svoju tenisku karijeru, na koje ste trenutke i uspjehe najponosniji?
– Tijekom karijere ostvario sam mnogo značajnih pobjeda, među ostalim i protiv Jean-Juliena Rojera, koji je kasnije osvojio tri Grand Slam naslova u konkurenciji parova.
Ponosan sam i na osvajanje svog prvog Futures turnira u La Pazu u Boliviji.
Jedan od trenutaka na koji sam posebno ponosan dogodio se u Salvadoru 2003. godine, kada sam na meč-lopti preinačio odluku linijskog suca koji je lopticu proglasio aut. Na kraju sam izgubio taj meč, ali bio sam ponosan jer sam pokazao sportski duh i igrao pošteno.
Jedan od najnestvarnijih trenutaka moje karijere bio je nastup za Kansas City Explorerse, profesionalnu momčad iz moga rodnog grada. Kao dječak bio sam skupljač loptica na njihovim mečevima, a 2006. godine, neposredno prije odlaska na studij medicine, zaigrao sam za njih.
U ekipi je tada bila i Caroline Wozniacki, a imao sam priliku igrati mješovite parove upravo s njom.
Profesionalni tenis odveo vas je diljem svijeta. Od svih mjesta koja ste posjetili, što neku destinaciju čini dovoljno posebnom da joj se poželite vratiti desetljećima kasnije?
– Hrvatska ima nevjerojatne ljude, prekrasnu klimu i nezaboravne krajolike. Iako je zemlja jednako lijepa kao i mnoge druge koje sam posjetio, ljudi su još bolji. Hrvati su vrlo obrazovani i ljubazni te imaju pozitivnu energiju koja je zarazna. Možete osjetiti koliko su ponosni na svoju zemlju.
Koje vas je životne lekcije tenis naučio o suočavanju s neuspjesima, ozljedama i teškim trenucima?
– Tenis me naučio više nego što mogu opisati riječima. Naučio me ustrajnosti. Naučio me poniznosti. Naučio me disciplini i odricanju. Također me naučio da stvari ponekad ne idu onako kako želite, ali da je važno nastaviti dalje.
No jedna od najvažnijih lekcija bila je spoznaja da u cijelom svijetu postoje nevjerojatni ljudi koji će vam pomoći kada vam pomoć najviše treba. Tijekom svojih putovanja imao sam nekoliko trenutaka kada mi je takva pomoć bila prijeko potrebna. Od tada nastojim biti osoba koja će pomoći drugima kada se oni nađu u potrebi.
Nakon što ste ponovno posjetili Hrvatsku više od dva desetljeća kasnije, koju biste poruku poslali ljudima koji još nikada nisu bili ovdje, a razmišljaju o dolasku?
– Hrvatsku sam doživio iz dvije potpuno različite perspektive. Prvi put nisam znao što očekivati i ostao sam oduševljen ljepotom zemlje i energijom njezinih ljudi. Drugi put došao sam s najvišim mogućim očekivanjima, a svaki trenutak bio je još bolji nego što sam zamišljao. Svakome tko razmišlja o putovanju u Hrvatsku preporučio bih da dođe što prije. Supruga i ja već razgovaramo o ponovnom dolasku jer je ovo doista jedinstveno iskustvo. Ako budete imali sreću posjetiti Hrvatsku, ona će zauvijek zauzeti posebno mjesto u vašem srcu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....