
Siječanj je najdepresivniji mjesec u godini. To, kao i mnogo toga, je istina jer ljudi vjeruju u nju. Prodali su nam priču… Podizanje svijesti o nečemu može se raditi na razne načine. Proglasiti cijeli mjesec depresivnim i onda stalno isticati sve negativno u tom periodu strateška je pogreška. Pričanje o problemima fokus zadržava na problemima. Svi odjednom postaju “depresivni”, a većina zapravo ne razumije o kakvom se problemu radi. Ne, to što Zara nije dostavila paket i sada je netko malo tužan ne znači biti depresivan. To što je zubatac kojeg ste ulovili na panulu imao samo 3 kilograma, a ne 7 kao onaj kojeg je ulovio Šime, pa ste sad “štufani”, ne znači biti depresivan.
Biti depresivan često znači osjećati se kao da nosite teški olovni kaput kojeg se sramite pa preko njega navučete tanku, laganu kabanicu u nadi da će tih par milimetara plastike u boji sakriti jezero otrova koje se krije ispod. I najgore od svega… Koliko god se tresli, kaput ne spada s vaših ramena. Ponekad, što se više tresete, teško, a meko olovo sve vas jače steže. Nekada olovo postane preteško, toliko da se ljudi sruše. I nije se lako ustati kada si već slab, a teret koji te stišće postaje sve teži…
U takvim trenucima ključno je imati nekoga tko vidi ispod kabanice. Nekoga tko će vam pružiti ruku, pomoći vam da se ustanete i pitati vas kako vam može pomoći skinuti taj kaput. Takvu ruku spasa Hvaranima su jučer pružili Gradska knjižnica i čitaonica Hvar te Javna ustanova u kulturi HVAR 1612.
Pozvali su poznatog televizijskog novinara Aleksandra Stankovića ne samo da bi podigao svijest o postojanju depresije već i da istakne koliko je važno depresiju stvarno liječiti. Stanković je to izveo kroz promociju svoje knjige “Depra” u kojoj je podijelio svoja iskustva. Liječi se od te bolesti već 15 godina. Većinom antidepresivima. Kaže da ništa drugo ne pomaže do te razine. Kaže i da nisu antidepresivi kao prije, ne sediraju, ne čine od vas zombije.
Jedna od najposjećenijih promocija "Depre"
No, prije nego što je Aleksandar Stanković počeo govoriti, morali smo provjeriti zašto je u Lođi, gdje se promocija održala, bilo toliko mladih. Otprilike svaka druga osoba, od njih preko 100, bila je mlađa od 30 godina. Od tih mlađih većina su bili učenici srednje škole Hvar. Stanković se prije početka našalio da ih je netko sigurno nagovorio da dođu i rekao da je ovo jedna od pet najposjećenijih promocija “Depre”, a bilo ih je preko 40. Stanković je mladima rekao da slobodno odu ako im je dosadno. Svi su ostali sjediti…
Mi smo otišli pitati profesora hrvatskog što misli o Stankovićevoj knjizi “Depra” i svijesti o mentalnim bolestima.
“Mislim da nije dovoljno raširena svijest o prevenciji mentalnih bolesti. Dobra stvar je što “Depra” postoji. Knjiga me iznenadila… Svidjela mi se forma knjige, kombinira poeziju i prozu. Lagana je za čitanje. Nisam to očekivao od knjige takvog naslova” – rekao je Duje Šantić, profesor hrvatskog u srednjoj školi Hvar.
Nakon što su se doslovno sve stolice u krugu od par desetaka metara napunile znatiželjnim Hvaranima, još je sigurno 20 ljudi ostalo stajati. Promociju je otvorila teta Nikla Barbarić, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Hvar, istaknuvši koliko je važno podizati svijest o depresiji i načinima na koje se njoj možemo othrvati. U ime organizatora pozvala je sve koji imaju prijedlog za temu o kojoj bi se vrijedilo pričati da se obrate knjižnici i Javnoj ustanovi za kulturu te će oni učiniti što mogu kako bi pomogli. Lijepa je to gesta kojom pokazuju razumijevanje za svoje građane jer su svjesni da možda i ne znaju s kakvim se problemima neki Hvarani nose, no bez obzira na probleme spremni su pomoći.
Riječ je preuzela profesorica Zorka Bibić čiju je “štrebersku” pripremljenost za zadatak pohvalio i Stanković, kaže da je i sam takav. Vjerojatno zadovoljna pohvalom novinara tog kalibra, Zorka je otvorila razgovor pitanjem, parafrazirano: “Kako to da netko kao Stanković može biti u depresiji?”
Važno je tražiti pomoć
Stanković je objasnio da to što je netko uspješan ne znači da nije depresivan. Ponovio je priču o spoznaji da se bori s depresijom… Bilo je to prije 15 godina, taman je postao “novinar godine” i otac. Na vani je sve bilo savršeno, kabanica je bila šarena i svijetla. No ispod se olovo već krenulo kupiti. Prvi simptomi bili su iznenadna nesanica praćena izraženom anksioznošću. Već je imao svijest o depresiji pa je bez razmišljanja potražio pomoć psihoterapeuta. Određena mu je terapija i nakon dva do tri mjeseca osjetio je prve promjene.
Zanimljivo je što je izjavio da je u njegovu slučaju, stalno ističe da on priča samo o vlastitim iskustvima, “depresija bila čekati tri mjeseca da mi bude bolje 15 minuta”. Na prvi cijeli dan u kojem se osjećao dobro Stanković je čekao sedam mjeseci. I još naglašava da je imao sreće s terapijom jer su mu je odmah pogodili. Kaže da nekim ljudima prođe i koja godina prije nego dobiju ispravnu terapiju.
Stanković je tijekom promocije više puta spomenuo da ne zagovara uzimanje lijekova, no priznao je da mu ništa osim antidepresiva nije pomagalo. Desetak puta je istaknuo da je najvažnije tražiti pomoć i pričati o depresiji.
Kada je olovni kaput već olakšao, fizička aktivnost i hrana su Stankoviću pružali radost. Bili su nešto kroz što je mogao vidjeti napredak, no ne trajno. Slikovito je opisao da se veselio prvom gutljaju kave ujutro, no da bi mu već drugi bio bezveze, bez užitka.
Stanković je ostao porazgovarati s predstavnicima jedine hvarske zaklade
Svi prisutni su preko sat vremena pozorno slušali Stankovićeva iskustva, nakon čega su mu smjeli postavljati pitanja. Jedno od pitanja postavila je predstavnica jedine hvarske zaklade, “Zaklada Vera i dr. Matko Miličić – Maleško”, koja je od osnutka u siječnju 2022., financirana osnivačevim sredstvima, već mnogo učinila za podizanje razine zdravstvene skrbi na Hvaru.
Gospođa je navela konkretan slučaj… Kaže da je zaklada sve dogovorila s jednim psihijatrom koji je bio voljan dolaziti na Hvar održavati predavanja i dva dana tjedno raditi pri Domu zdravlja. Projekt nikada nije realiziran jer je psihijatar trebao dozvolu ravnatelja ustanove u kojoj radi. Nije je dobio. Gospođa je napomenula da nema stavke zakona koja regulira odgovor na to pitanje; radilo se isključivo o osobnoj odluci ravnatelja. Zakladu je zanimalo postoji li šansa da Stanković, jedan od najpoznatijih novinara u Hrvatskoj, kroz medije dodatno podigne svijest o depresiji i takvim problemima. Odgovor je bio da bi mnogo učinkovitije bilo pronaći saborskog zastupnika koji bi o takvim problemima sa zdravstvom i mentalnim zdravljem govorio u Saboru. Ponudio se pomoći i ostao je razgovarati s gospođom nakon završetka promocije.
Korisnu informaciju iznijela je hvarska liječnica Marija Vučetić, koja zadnjih nekoliko mjeseci i na svom Facebook profilu aktivno promiče svijest o različitim aspektima zdravlja. Rekla je da na Hvaru, u Jelsi, postoji psihoterapeutkinja koja pri Domu zdravlja radi dva dana tjedno na pola radnog vremena.
Mi smo gospodinu Stankoviću postavili par pitanja nakon što je potpisao knjige i kratko porazgovarao sa svima koji su se željeli upoznati…
Kako razlikovati depresiju kao loše raspoloženje od prave bolesti?
- Klinička depresija ima mnogo šire simptome od lošeg raspoloženja… Nesanica, nedostatak apetita, različiti bolovi, gubitak koncentracije, itd… I najčešća razlika je što je depresija trajno stanje.
Kako se netko tko se liječi ili se dijelom izliječio od depresije može zaštititi od ponovnog pada dublje u rupu? Neki ljudi mogu biti relativno dobro i već za pola sata razmišljati o samoubojstvu?
- Dva su odgovora na vaše pitanje… U kriznim situacijama važno je odmah nekog nazvati i reći da vam je očajno. Tražite pomoć. Odmah. Drugi odgovor ne znam jer je i meni nekada bolje, nekada gore. Trudim se raditi stvari koje me usrećuju i ne uzrokuju previše stresa. Da, radim stresan posao, no mimo posla, važno je da radite stvari koje vas vesele… Ako to možete.
Ne mogu svi verbalizirati svoju bol… Neki ljudi, iz raznih razloga, ne mogu doći i aktivno tražiti pomoć. Dogodi se da si netko naizgled sretan “iznenada” oduzme život, samo da bi se kasnije pokazalo da su ostavljali suptilne pozive upomoć.
Kako takve ljude potaknuti da aktivno traže pomoć i time si spase živote?
- Mislim da je problem što mnogi to još doživljavaju kao svoju sramotu i ne žele s tim izlaziti van. Svi psiholozi i psihijatri koji se bave ovom temom predlažu da se ode kod liječnika opće prakse jer lijeka za takve probleme ima. Ljudima koji dugo godina nose traumu u sebi može se činiti da im nitko i ništa ne može olakšati, no pomoći uvijek ima, samo je treba potražiti. Nije uvijek lako dostupna, no uvijek je ima… Depresija se liječi…
Zaključak je da svi koji se bore s depresijom o svom olovnom kaputu moraju pričati umjesto da ga skrivaju. Šteta se sramiti. Pa zar nije bolje da se o vama govori: “Eno onaj šta je reka da ima depresiju. Nije to lako, al‘ mogu ti reć da mi se pari da mu je bolje…” nego: “A di on od svih… Ne bi nikad reka…”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....