Prošao je prvi mjesec. Točno trideset dana otkako je oganj omiške stijene i jadransku magistralu pretvorio u scenografiju smaka svijeta. Trideset dana otkako su ljudi u kupaćim gaćama bježali pred biblijskim plamenom.
I dok se pepeo na zgarištima ohladio, a turistički grafikoni ponovno počeli zvoniti o "rekordnoj sezoni", iz splitske bolnice prošlog je tjedna stigla vijest koja je trebala potresti ovu zemlju do temelja. A nije. Jer u Hrvatskoj su tragedije sezonska roba. S rokom trajanja od tri novinska naslova.
Umrla je i treća najteža žrtva omiškog požara. Žena u godinama kad se čeka mirovina. Kad se čuvaju unuci. Radnica - jer drukčije i ne može biti, tuga uvijek zna na koga udariti - nesretnica koja je te kobne noći samo radila svoj posao. I kojoj nitko nije rekao što je vatra sve kadra učiniti. I kome sve nauditi. Baš kao što to nitko nije rekao ni njezinoj kolegici Dragani.
Tri života. Tri brige manje za sustav koji uvijek, nepogrešivo i neizostavno, zakaže točno u trenutku kad je najpotrebniji. I kad je jedino što nam preostaje. Za sustav u kojem su klijentelizam, stranačka podobnost i nepotizam jedine vrijednosti.
Hrvatska živi u stripu. Samo bez junaka koji će poletjeti u noć i pogasiti sve naše požare.
Borba na intenzivnoj njezi
Iza zatvorenih vrata bolničkih odjela, sklonjeni od pogleda javnosti koja umorna od ljetnih besanih noći čeka gluhu i dosadnu jesen, još se dvije osobe na intenzivnoj njezi doslovno bore za svaki dah. Njihova tijela i pluća spaljena su, a liječnici čine sve što je u ljudskoj moći da omiška tragedija ne bude i veća.
I dok Omišani broje mrtve moleći se za žive, sustav šuti. Mjesec dana od katastrofe javnost nema apsolutno nikakvo službeno izvješće. Ni policija, ni civilna zaštita, ni vatrogasni vrh, ni ministarstva. Ništa. Ni slova o tome kako je požar buknuo, zašto se proširio takvom brzinom, jesu li zakazali komunikacijski kanali i zašto su se civili našli u smrtonosnoj klopci na gorućoj cesti.
Je li možda sve moglo biti drukčije? Jesu li životi mogli biti spašeni? Jesu li sve te kuće uistinu morale biti spaljene?
Umjesto jasnih i nedvosmislenih odgovora, dobivamo standardni, dobro uigran birokratski valcer: "istraga je u tijeku", "institucije rade svoj posao", "formirano je povjerenstvo". Magične riječi iza kojih se skriva sav hrvatski jad. I neuspio pokušaj formiranja ozbiljne države. U kojoj odgovornost za činjenje i nečinjenje neće biti endemska pojava.
Nitko nije kriv. Vjetar je bio prejak, suša je bila prevelika, viša sila, prst sudbine. Sve je krivo, osim onih koji primaju plaću da predvide, spriječe i reagiraju. Da prokrče protupožarne puteve i postave hidrante.
Omiš je gorio, ljudi su ginuli, a institucije su se zabarikadirale iza zidova šutnje, čekajući da vrijeme obavi svoje. Jer vrijeme je niškorisnim ljudima oduvijek najbolji saveznik.
Novinari na lomači
Narod će zaboraviti. Zaboravit će dim, zaboravit će starce u karijolama, zaboravit će strah. I grobove. Uostalom, nakon jednog požara uvijek slijedi drugi. Jučer su Bračani gledali kako gori Omiš, a danas Omišani gledaju kako gori Brač. Svaka nevolja prođe, pa će i ova.
Ostat će samo novinari koje treba spaliti. Jer dovode u pitanje nečiju stručnost. Jer upozoravaju da nošenje odore i kićenje činovima samo po sebi ne znači ništa. Baš kao što puko posjedovanje novinarske iskaznice ne znači da si pismen i da si u stanju postaviti suvislo pitanje, tako ni činjenica da si zapovjednik vatrogasne postrojbe ne znači da si u stanju voditi akciju gašenja požara. U nekoj drugoj zemlji možda, u hrvatskom Gothamu ni blizu.
Jedina osoba koja je nakon omiške kataklizme podnijela ostavku jest gradska pročelnica za gospodarstvo i društvene djelatnosti Katarina Pupačić. Neslužbeno, ostavku je podnijela zbog medijskih pritisaka i pisanja Slobodne Dalmacije, a službeno "iz osobnih razloga". Kako je to lakonski objasnio njezin šef, omiški gradonačelnik Zvonko Močić.
Nije, dakle, podnijela ostavku jer se osjetila odgovornom što godinu dana nije bila u stanju riješiti podjelu odšteta stanovnicima Marušića, Mimica i Piska nakon lanjskog velikog požara, nego zbog pisanja novinara koji je ukazao na njezinu (i ne samo njezinu) nesposobnost.
Zvonko Močić deset dana nije želio odgovoriti na naša pitanja. Ili možda nije znao što odgovoriti. Na koncu, poslao nam je mail u kojem stoji da je postupak izbora novog pročelnika u tijeku te da se do okončanja natječaja poslovi iz nadležnosti Upravnog odjela za gospodarstvo i društvene djelatnosti obavljaju uredno i bez zastoja.
"Ostavka gospođe Pupačić ne utječe na postupke vezane za naknadu štete nakon lanjskog požara u Pisku, Marušićima i Mimicama, niti na postupak popisivanja štete i isplate odštete nakon ovogodišnjeg požara", navodi Močić.
Državna pomoć na čekanju
Pitali smo ga i što je s financijskom pomoći koja je dosad uplaćena na račun Grada Omiša, o kolikom se iznosu radi i tko upravlja tim novcem.
"Do sada je na račun Grada Omiša uplaćeno ukupno 1.537.135,25 eura, od strane fizičkih osoba, trgovačkih društava, neprofitnih organizacija te općinskih, gradskih i županijskih proračuna. Grad Omiš zahvalan je Vladi Republike Hrvatske, Splitsko-dalmatinskoj županiji, svim jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, tvrtkama, organizacijama i pojedincima koji su pomogli ili najavili pomoć. Sredstva se evidentiraju kroz sustav financijskog poslovanja Grada Omiša, a javnost će pravodobno biti informirana o svim zaprimljenim sredstvima, njihovom namjenskom utrošku te daljnjim koracima vezanim za postupak prijave i isplate štete od požara", zaključuje Zvonko Močić.
Najavljena pomoć Vlade od 20 milijuna eura, dakle, još uvijek nije "sjela" na omiški račun. A i ne treba, jer nakon što je 9. rujna istekao rok za prijavu šteta tek slijedi teži dio posla, odnosno utvrđivanje vjerodostojnosti i ispravnosti svih prijava. Što će trajati mjesecima. Pri čemu je prošao tek jedan od mnogih koji slijede.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....