Dok se iznad omiškog područja nebo crvenjelo od vatre, ljudi su u nekoliko minuta morali odlučiti što iz života stane u jednu torbu. Dokumenti. Lijekovi. Mobitel. I izlazak kroz vrata bez sigurnosti da će se do istih tih vrata te noći moći vratiti.
Daleko od plamena, ali još uvijek dovoljno blizu da nitko ne može zaboraviti zbog čega je ovdje, Sportska dvorana Ribnjak u Omišu u četvrtak navečer postala je privremeni dom ljudima koji su morali napustiti područje ugroženo požarom kod Lokve Rogoznice.
Na parketu na kojem se inače igraju utakmice, počeli su se slagati madraci i ležajevi. Pristižu voda i pomoć. Jedni sjede i čekaju vijesti, drugi pokušavaju pronaći svoje bližnje, treći razmišljaju gdje će provesti ostatak noći.
U dvoranu je stigao i Sandro Gerbec iz Crvenog križa. Njegova ekipa tek je došla na teren, a odmah su krenuli pripremati prostor za ljude koji pristižu.
– Došli smo prije dvadesetak minuta i iskrcali 50 madraca za spavanje. Ne znamo još točan broj ljudi, ali vidimo da ih ima dosta. Trenutačno rješavamo da se doveze još ležajeva – govori Gerbec.
U takvoj noći ne misli se samo na mjesto za spavanje. Među evakuiranima ima starijih, kroničnih bolesnika i ljudi kojima je potrebna dodatna pomoć.
– Vode ima dovoljno. Za hranu još nemamo točnu informaciju jer smo tek stigli. Imamo oko 50 ležajeva, organizirana je psihosocijalna pomoć, a dolazi i liječnička ekipa jer među ljudima ima dijabetičara. Svi smo ovdje – kaže.
Dok službe organiziraju prihvat, među ljudima u dvorani ispisuju se sasvim drugačije priče. Priče o večeri koja je počela kao i svaka druga, a onda je netko povikao samo jednu riječ: vatra!
Neka izgore stvari - čovjek će ostati
Boris Kose iz Slovenije u Hrvatsku je stigao na odmor. Umjesto mirne ljetne večeri, završio je u prihvatnom centru u Omišu.
Kaže da su bili na večeri kada su djeca počela vikati da gori.
– Bili smo kod večere. Onda su djeca počela vikati: vatra, vatra, vatra. Išli smo pogledati, a prijatelj kod kojeg smo smješteni rekao nam je da uzmemo stvari i krenemo – prepričava.
Nije bilo vremena za pakiranje. Stvari su ostale u apartmanu. Sa sobom su uzeli ono bez čega nisu mogli.
– Dokumente imamo i lijekove. Ostalo je ostalo u apartmanu – govori.
Još ne zna gdje će prespavati. Možda u prihvatnom centru, možda u automobilu. Ne zna ni hoće li se moći vratiti po stvari.
Mladi Nijemac došao pomoći, a možda će i sam prespavati u dvorani
U Ribnjaku je i 21-godišnji Henry Koch iz Frankfurta. U Hrvatsku je došao s prijateljima, a bili su smješteni u vili u Stanićima.
Za razliku od mnogih koji su u dvoranu stigli samo tražeći sigurnost, Henry kaže da su on i prijatelji došli i zato što žele pomoći.
– Ne bojimo se. Ovdje smo sigurni i za nas nema problema. Ali žao mi je ljudi koji su bili na područjima gdje je izbio požar – kaže.
On i prijatelji uspjeli su uzeti najvažnije stvari, no ne znaju hoće li se tijekom noći moći vratiti u smještaj.
– Ovdje smo u centru jer želimo ponuditi svoju pomoć. Mislim da ćemo večeras ovdje i spavati. Imali smo vilu u Stanićima i ne znam možemo li se noćas vratiti. Uzeli smo najvažnije stvari – govori Henry.
Među evakuiranima je i poznati glumac Otokar Levaj. Živi u Americi, a na omiško područje stigao je na odmor. Ovdje mu je obiteljska kuća, obitelj, ali i gosti.
Vatra je, kaže, planula svega nekoliko stotina metara južnije od njih. Nije bilo puno vremena za razmišljanje.
– Tu je moja obiteljska kuća, familija je tu i gosti. Planulo je nekoliko stotina metara južnije od nas. Uspjeli smo pozatvarati škure i nešto napraviti, a onda uteći – priča Levaj.
Na pitanje boji li se za kuću, odgovara mirno:
– A čujte, glava je na ramenu. Kuća se sagradila jedanput, sagradit će se i drugi put. Nadam se da neće trebati.
Gosti koji su bili s njima također su otišli.
– Svi su pobjegli. Ne znam ni gdje smo svi, otišli smo na razne strane – kaže.
Ovo mu, dodaje, nije prvi susret s velikim požarom na ovom području. Prisjeća se požara iz 2000. godine, kada su sigurnost tražili na plaži jer tada, kako govori, nije bilo ovakvog prihvatnog centra.
Ni on iz kuće nije nosio kofere niti pokušavao spašavati stvari koje se mogu ponovno kupiti.
– Dokumente i lijekove. U mojim godinama to je najvažnije – govori.
Dok se na požarištu vodi borba s vatrom, u Ribnjaku se vodi jedna druga, tiša bitka – ona protiv neizvjesnosti.
Na madracima će noć provesti ljudi koji su još prije nekoliko sati planirali večeru, odlazak na plažu ili nastavak godišnjeg odmora. Sada čekaju informacije hoće li se moći vratiti svojim kućama i apartmanima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....