Kad se dogodi tragedija, bit će kasno. A od tragedije nismo daleko. Dapače, svakim smo joj danom sve bliže. I nikoga, čini se, nije briga.
Razgovaramo s četiri Omišanke i slušamo njihove priče. Redom iste priče. Tek ih poneki detalj razlikuje. Dan, sat i put kočenja. Ako je kočenja uopće bilo. Jer, kažu nam, automobili najčešće ne koče. Stanu tek kad vas udare. Ako i tada.
Na raskrižju smo od kojega prometnijeg nadaleko nema. I nesigurnijeg. Zapadni ulaz u Omiš, spoj Ribnjaka i Prika, košnica je. Puna vozila i pješaka. Prvenstveno djece. Koja vjeruju pješačkim prijelazima. Kao što i inače vjeruju svemu što im odrasli kažu.
Agencijske vijesti su šture. Malo toga otkrivaju. A ponajmanje strah.
"Teška prometna nesreća dogodila se večeras oko 20 sati na državnoj cesti D8 u Omišu kada je osobni automobil oborio pješakinju na obilježenom pješačkom prijelazu. Do nesreće je došlo jer vozač osobnog automobila nije propustio pješakinju na zebri."
Može biti bilo kad
Večeras može biti bilo kad. Rano ujutro, prijepodne, predvečer ili pred zoru. Nebitno. A najgore je kad pada kiša. I kad se ništa ne vidi. A najmanje pješački prijelaz. S kojega su mnogi izravno na Objedinjeni hitni bolnički prijam splitske bolnice odbačeni.
- Mene je udarilo nakon što sam već bila prošla dvije trećine pješačkog. Vozač me naprosto nije vidio. Niti mu je palo na pamet usporiti pred zebrom - govori Đurđica Despotović.
Najradije se ne bi prisjećala događaja iz 2021. godine. A mora. Radi drugih. Jer, stalno se na ovom raskrižju događaju nesreće, očito postojeća signalizacija nije dovoljna.
- Kad čujem da dolazi Hitna, pa kad čujem da se zaustavlja, odmah znam gdje se dogodila nesreća - veli Kristina Mihanović.
Dok ona drhti, njeni mališi, pučkoškolci, svakodnevno prelaze zebru baš na ovome mjestu.
- Zadnji je čas da se nešto poduzme - tvrdi Kristina.
Nedavna nesreća, teška, kada je osobni automobil oborio pješakinju na obilježenom pješačkom prijelazu bez ikakve namjere da je propusti, što je tek pukim slučajem rezultiralo tek lakšim njezinim ozljedama, kap je koja je prelila čašu.
- Policija, Grad, Hrvatske ceste, ne znam tko i kojim redom, ali netko od njih mora hitno reagirati, jer je samo pitanje dana kada će se dogoditi veliko zlo - napominje Zrinka Sladojević.
A Marijana Martić potvrdno kima glavom. I prisjeća se jednog od strašnijih trenutaka u životu.
- Na pola pješačkog sam bila kad je pored mene projurio automobil. Sto na sat je vozio. Za dlaku me nije pokupio, satima sam se nakon toga tresla, a Slovenac koji se bio zaustavio da me propusti je izišao iz vozila i sav šokiran nije mogao vjerovati što se dogodilo - prepričava Marijana.
Kad već nema pothodnika ili nathodnika, koji su za Hrvatsku 21. stoljeća znanstvena fantastika, poglavito kad je riječ o Jadranskoj magistrali, onda bi, smatraju naše sugovornice, opasno omiško križanje trebalo dobiti kamere za nadzor brzine, ili barem onaj mjerač brzine sa smajlićima, ili, a to bi stvarno bila nužnost, jaču javnu rasvjetu.
Grad kreće u akciju
S time se slaže i omiški gradonačelnik Ivo Tomasović. Nabraja nam teške nesreće na tom raskrižju i uvjerava kako će Grad napokon krenuti u akciju.
- Jutros sam razgovarao s načelnikom omiške policijske postaje i složili smo se kako je ovako stanje neodrživo - ističe Tomasović.
Dao je nalog da se na tom potezu za početak pojača javna rasvjeta, koliko god to zahtjevno bilo zbog širokog i višetračnog kolnika, a očekuje i postavljanje upozoravajućih bljeskalica na samom asfaltu.
- Prije nekoliko godina taj je potez magistrale saniran, i to, koliko je meni poznato, prema svim pravilima struke. Mi smo kao Grad razmatrali opciju da se na tom raskrižju iznad pješačkog prijelaza postave i svjetlosne konzole, poput onih u Podstrani, no naišli smo na problem jer te konzole zahtijevaju široke temelje, puno šire od stupova javne rasvjete, a mi taj prostor nemamo jer baš tuda prolazi veliki svjetlovodni kabel koji vodi prema Grčkoj i Albaniji - objašnjava Tomasović.
Ipak, čekanja, uvjerava gradonačelnik, nema. Raskrižje na zapadnom ulazu u Omiš pod hitno mora postati sigurnije. Dosta je bilo policijskih sirena i majčinih protrnuća.