Ni "b" od bora u Nemiri više biti neće. Zamijenit će ga stabla rogača. Nakon požarne katastrofe koja je u četvrtak navečer zadesila omiško područje, 20-ak ovdašnjih ljudi zaklelo se kako će iz njihova malog mista nestati svi do jedan. U korijenu će ih sasjeći, ispiliti, bez obzira na sva opiranja onih koji im budu stajali na putu.
Tih na čijim se parcelama i u vrtovima uporno kočopere, bez obzira na stalne zamolbe domaćih da ih zbog požarne opasnosti uklone. Dva je puta Nemira gorjela, požaru gledala u oči. Trećeg puta ovdje, ako je po njima, više neće biti. Kažu to tako ljudi okupljeni u novoutemeljeni mještanski pokret otpora, koji je u požarnom danu dobio ratni stožer u lokalnom kafiću.
Imaju i glasnogovornicu, ženu čvrstu kao stijena, Splićanku Tanju Vulić-Urličić, koja sa sestrom Danirom Kovačić u Nemiri cijeli život ima obiteljsku kuću. Tanja nam je otvoreno rekla – kad sustav zakaže, ljudi će svojim rukama, baš kao u požarni četvrtak, baš kao u Domovinskom ratu, u kojem je i sama sudjelovala, stati u obranu svojih domova. Ona će po pitanju eliminacije borova, s kojih su zapaljeni češeri u paklenoj noći letjeli kao bojni meci i po 200 metara unaokolo, biti u skupini svojih sumještana. I u slučaju pitanja odgovornosti sve prebaciti na svoja leđa. Ne boji se ničega.
– Ne bježim od odgovornosti, nikada. Posebno što se moje Nemire tiče nakon onoga što smo doživjeli prije nekoliko dana. Jedna poveća skupina ljudi shvatila je da mi sami moramo ponijeti teret brige za spas ovog našeg lipog, velikog od milja nam sela. U naravi, kvarta s omiške periferije prepuštenog samom sebi. Ne bojim se nimalo, nisam se bojala ni u ratu, u kojem sam aktivno sudjelovala, pa neću ni sada. Ali s obzirom i na posao, koji mi je uvijek bio vezan uz sigurnost naše zemlje, znam da činim dobro za ovaj kraj – veli Tanja.
Nakon požara, u njezinoj i sestrinoj kući organizirao se, zezamo je, spontani mirnodopski mještanski stožer civilne zaštite. Ali ne zezamo se, kako ga god nazivali, on je tu dobio svoju bazu. Svaka kuća na Omiškoj rivijeri ima svoju požarnu priču. Mi smo odabrali ovu.
I tu saznali kako su dvije žene, nekoliko susjeda, dva gosta, Mađar Peter Albert iz Tanjine kuće, inače vatrogasac, i Poljak iz susjedne što je branio kuću u kojoj je boravio mladi mu član obitelji u invalidskim kolicima, požaru oduzeli prednost. Zahvaljujući njima požar se nije s tog uskog lokaliteta proširio na kuće. Bilo je utaman, vuneno, nervozno, malo je falilo da sve ode kvragu. Ali žene i muškarci to nisu dali. Danira je iz kuće u susjedstvu sklonila dijete od pet godina i predala ga u sigurne ruke člana obitelji, koji ga je prenio na brodicu.
Mađar i Poljak spašavali kuće
Pridružila se potom sestri Tanji, koja je vodom iz hidranta već nalijevala svoju i tratine susjeda. Mađarski vatrogasac brinuo se o parkiranim vozilima, čuvao ih od eksplozije. Poljak je pod vodstvom Mađara Petera natapao urgentna mjesta. Borili su se ljudi znajući da će, ako plane jedna, planuti sve. Tako su ih čuvali dok su se njihovi vlasnici probijali kroz gužvu na cesti.
– Plamen se dizao po 30 metara iznad naših glava, zapaljene šišarke letjele su zrakom kao granate, svojim sam očima gledala kako padaju na stabla, krovove, u oluke pune smolastih iglica, u utore iza solarnih panela. Priskočili su u pomoć susjedi Anđelko Batinić i Toni Tomasović. Vatrogasac Peter nas je vodio, govorio što i gdje raditi, sporazumijevao se s nama rukama, sve smo razumjeli. Imam strah od visine, ali uspela sam se na stablo rogača u svom vrtu; zasadit ćemo ih kasnije po Nemiri umjesto ovog štetočine kad ga se riješimo.
S njega sam polijevala okolo. Natikače su mi se rastalile od vrućine, imam nekoliko manjih opeklina po rukama, nogama, dehidrirala sam, osušile su mi se sluznice, popucala mi je koža, oči su mi upaljene od dima, kosu sam morala ošišati jer mi ju je žeravica spalila. Ali spasili smo kuću, kuće mojih susida. Ima štete, Toniju je uništen krov, Anđelku su spaljena dva balkona, fasada mu se odlipila kao ljuska jajeta – kaže Tanja.
U to vrijeme na cesti su već izgorjeli auti, iz kojih su ljudi prethodno, u smrtnom strahu, pobjegli prema moru. Dolje su ih čekale brodice koje su pozivali domaći. Svatko je okretao broj svoga prijatelja, ovaj svoga i tako se stvarao lanac. U tom stravičnom zbjegu iz jednog od auta zaustavljenog u metežu, čujemo u Nemiri, istrčala je i nesretna Dragana.
Svi znamo za Draganu. Kažu nam domaći da ju je požar sustigao kraj jedne od izgorjelih kuća. Nije stigla do mora. Sreće nije imala ni tročlana obitelj koja se s teškim opeklinama bori na bolničkim jedinicama. Vatra ih je, tiho nam govore ljudi u mistu, tako kruže priče ovdje, ščepala u autu kojim su pokušali pobjeći na sigurno. Nemira, Omiška rivijera mole Boga da sve prođe dobro.
Metež na cesti, metež na obali
– Bio je to čisti kaos. Kolona, metež, nema informacija, domaći zovu prijatelje s brodovima u pomoć. Ljudi trče, padaju, bježe iz vozila. Neki, kao Dragana, nisu uspjeli. Neki, kao tročlana obitelj, kako smo čuli, koja je također bježala iz zapaljenog auta, lavovski se bori u bolnici. Zbog velike bure, veći brodovi koji su masovno stizali na naše pozive nisu mogli doći bliže. Do njih su uskakali manji. Oni koji su ostali branili su kuće.
Što reći, gdje uprijeti prstom? Prvo, sustav za uzbunjivanje je zakazao. Drugo, nije došao remorker, koji bi ispaljivao vodeni mlaz na Malu Luku i tako je sačuvao. Treće, kad će se država početi obračunavati s divljacima i sebičnjacima od vlasnika koji ne žele očistiti svoje zapuštene, parcele, te džungle zbog kojih ljudi ginu, imovina stradava? Četvrto, zašto ministar Grlić Radman, ministar Glavina te direktor HTZ-a Staničić ne stanu pred kamere i ljudima, našim gostima, kažu: Hrvatska je sigurna, dođite – kaže Tanja.
Jer, i ona nam potvrđuje, ljudi im masovno otkazuju rezervacije. Odlaze. Gubici su im veliki. Domaći se pribojavaju koliki će im biti računi za vodu, galoni i galoni su potrošeni. Sve to muči žitelje ovoga kraja. U Nemiri je za početak skupina pametnih glava odlučila kazati – dosta je, ne ponovilo se više nikada.
I zato od borova neće ostati ni "b". I niknut će rogač, čuli su da ne gori tako lako kao ova štetočina. Oganj je stao, ali priroda nije. Onako ranjena, i dalje riga svoju muku. Izbacuje je danima kroz crnu prašinu, čađu, nagorjele iverke drva, šišarke, trunove koji lete, lete, padaju kao suhi ugarci po svemu...
– Jutros smo moja gošća i ja nekoliko puta čistile kamene skale. Gosti nam uskaču u pomoć, i inače zovu sa svih strana, pitaju kako smo, treba li nam što, je li sigurno, nude pomoć. Noge su nam crne, ruke su nam crne. Ali sve zlo bilo u tome, isprat će se. Dignut ćemo mi opet sve. Nemira je čvrsta, jaka, sada smo se i ujedinili, požar nas je samo još više zbližio – kaže Tanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....