Obišli smo čiovski samostan stradao u požaru. Pater Čirko: Sve je izgorjelo, ostao je samo križ. Evo kako im pomoći...

Nakon što je prošle godine 20. studenoga u požaru izgorio stoljetni dominikanski samostan sv. Križa u Arbaniji na Čiovu, za njegovu obnovu organizira se 6. travnja u 20 sati humanitarni koncert i duhovna obnova u dvorani "Porat" u Splitu. Samostan je podignut na sjevernoj obali Čiova još 1432. godine, gotovo na samoj hridi. Nažalost, vatrena stihija napravila je golemu štetu, dio samostana se urušio i krovište je potpuno izgorilo, a na svu sreću nitko nije bio ozlijeđen. Crkva uz samostan je na svu sreću ostala čitava, a u njoj je inače sjedište župe Žedno-Arbanija.

Kako bi i mi dali podršku obnovi samostana, otišli smo na teren porazgovarati s jednim od inicijatora akcije obnove, paterom Jozom Čirkom. Pater Čirko je najpoznatiji splitski dominikanac koji je čak 22 godine bio svećenik u župi Gospe od Ružarija na Pazaru, a zadnje dvije godine, prema volji provincijala fr. Slavka Sliškovića Hrvatske dominikanske provincije, službu je nastavio u Trogiru u Samostanu sv. Dominika koji je i nacionalno svetište bl. Augustina Kažotića.

Volonter Ante

Patera Čirka zatekli smo u vrtu samostana, u košnji trave, zajedno s volonterom Antom iz Trogira.

- Nekad je ovde bilo i po dvadeset fratara, mletački dužd im je dozvolio da drže koze, a po Čiovu bi skupljali drva za ogrjev. Ovo je bio vrt koji su održavali, a ovuda su napravili puteljak da mogu brodom i tako su držali povezanost s Trogirom. Nakon dolaska Napeolona u ove krajeve fratri su, nažalost, otišli, iza toga su časne sestre držale ubožnicu za bolesnu djecu, a od 1957. se njime služila Splitsko-makarska nadbiskupija, kao župnom crkvom i uredom za župnika - priča fra Jozo vraćajući nas u davna vremena kada su u samostanu živjeli postulanti.

- To su oni koji su se pripremali za svećeništvo kako bi ovdje mogli obdržavati stroži oblik svakodnevnog života, da se mogu duhovno i teološki pripremiti za buduće poslanje, jer je ovdje bila nekoć i vrlo bogata knjižnica - ukratko nam prepričava fra Jozo dok obilazimo samostan sa svih strana.

Prvo s morske strane gdje se vidi uski prolaz kojim su redovnici mogli do svoje brodice na moru, s pogledom ne samo na Trogir lijevo, već i desno put Kaštelanskog zaljeva, pa sve do Poljudske ljepotice.

Dolazili brodicama

- Vidite oni mali prolaz, tu je bija mul, dolazili bi tu i Kaštelani i vezali se brodima, posjećivali ovo svetište - zna dosta toga o prošlosti i dominikancima šjor Ante.

- Ipak san ja sve fratre u Trogiru dočeka. Živin na Pasikama do njihovog samostana. Evo, ovako, kad raširiš ruke - širi šjor Ante široko lijevu i desnu.

- Diraš tako rukama moju kuću i njihov zid na kantunu. Mislim da su temelji ovog samostana neki čak na žalu, a neki na čistoj škrapi kamena. More tuče direktno, pa je sigurno to činilo i vlagu - razmišlja o životu davnih stanovnika samostana šjor Ante pa pokazuje na plićak.

- Sigurno su vatali i ribu, sipe...Sipe dođu ovdi u kraj, mogli bi i mi tako - predlaže simpatično fra Jozi.

- Je, Ante ima osti, mogli bi, samo ja ne znam nego vilama - odvraća mu u istom tonu i pater Čirko, pa se vraćamo na stranu od ceste, na ulaz od samostana. Prolazimo preko hrpe šute i nagorenih cigli, namještaja...

- To se sad sve pomalo iznosi vanka, kako bi se sve raščistilo – objašnjava nam pater Čirko pokazujući kako je samostan stradao, što je sve oštećeno i što se sve namjerava obnoviti, a stradao je, kaže, najvjerovatnije, zbog starih instalacija.

Vrijedna baština

- Ono što je posebno vrijedno, to su Refektorij i Kapitularna dvorana - govori pater dok prolazimo kroz prekrasni klaustar.

- I prije požara kad sam došao ovdje u službu mi smo zajedno s konzervatorima počeli istražne radnje na Refektoriju kako bi ga pokušali obnoviti. Sve je pod budnim okom restauratora i konzervatora - kaže pater Čirko o iznimno vrijednoj baštini iz 15. stoljeća.

- Konzervatori nam kažu da je ovo od 15. stoljeća još u izvornom stanju otkada je i napravljeno, i predstavlja jedinstvenu i nemjerljivu baštinu koju svakako treba obnoviti - veli naš domaćin pa rukom prelazi preko drvenog naslonjača i u blagavaonici.

U Refektoriju, odnosno mjestu gdje su blagovali fratri postoji i mala propovjedaonica.

- Dok su fratri jeli nije se pričalo nego je netko čitao s ove propovjedaonice, pravila reda ili duhovno štivo - pojašnjava nam pater pa nastavljamo obilazak.

- Ovo ovdje je Kapitularna dvorana, tu su fratri donosili odluke za samostan. Tu bi se oni skupili, gore bi bio prior i onda bi oni glasovali kako će samostan živit i funkcionirati, koja će im biti pravila, kako će radit kroz korizmu, šta će radit oko Uskrsa – vraća nas u prošlost naš domaćin dok gledamo u vrijedne oslikane grede iz 15. stoljeća. Jesu zahvaćene plamenom, ali se i dalje divimo toj starini.

Vonj paljevine

- Nažalost, u sjevernom dijelu, tamo je sve izgorilo, kao i cijeli krov. Križ na sjevernoj strani je ostao, ali smo ga skinuli da ne padne – veli pater dok se polako i pažljivo svi zajedno provlačimo kroz dvorane koje su još uvijek s vonjom paljevine.

- Od vatre su pucale čak kamene stepenice i pragovi - pokazuje nam i šjor Ante smatrajući kako je najviše toga "kamenog dijela" u samostanu izgrađeno od segetskog kamena.

- Ovdje je bila praonica za odjeću redovnika. Dakle, časna braća su radila razne poslove, uređivala su vrt, obrađivali ga, oni su se, ajmo tako reći, brinuli oko materijalnih stvari, dok su svećenici čitali knjige i studirali, pripremali se teološki za propovijed – objašnjava pater Čirko, a u toj prostoriji nije ostalo gotovo ništa osim praga za pranje rublja.

- Vatrogasci su natapali prostorije kako bi se ugasio požar, a budući da više nema krovišta mi smo podigli ovaj privremeni krov s hidroizolacijom kako bi uspjeli spasiti, očuvati što se očuvati dade, tako smo napravili na obje strane - ističe.

Liječilište za djecu

Na stranicama samostana otaca Dominikanaca Trogir može se pročitati detaljnije i o povijesti ovog samostana da ga 1432. utemeljuje i gradi trogirski dominikanac Nikola Milinović, uz potporu građana Trogira. Čiovski samostan otpočetka je zamišljen kao sjedište predanog studija gdje bi se odgajalo i obrazovalo braću dominikance u novicijatu, ali i kao mjesto duhovne obnove i povlačenja u molitvu za braću izmorenu zahtjevima i naporima apostolata, napose iz sestrinskog trogirskog samostana.

Tako su dominikanci razrješili napetost između evangelizacijskog poslanja u žiži gradske vreve i potrebe za kontemplacijom u osami nasljedujući primjer Gospodina, Isusa Krista... - navode, među ostalim, i nastavljaju kako je vizija Nikole Milinovića za čiovski samostan živjela još stoljećima nakon njegove smrti, sve do napoleonskih ratova u 19. stoljeću.

"Uslijed ratnih zbivanja i političkih previranja, dominikanci napuštaju ovaj samostan 1852. godine, no crkva i samostanski prostori ne ostaju neiskorišteni. Do Drugog svjetskog rata, pod upravom sestara dominikanki Sveti Križ služi kao Misijska kuća antimalaričnog liječilišta za djecu, pri čemu su im jamačno dobrodošle mnoge ljekovite biljke zasađene u samostanskom vrtu.

Naposlije, od 1957. godine samostanska crkva postaje srce župe Žedno–Arbanija, a lokalni župnici se nastanjuju u jednom krilu samostana."

Čudotvorni križ

- Ovo je crkva sa zvonikom, crkva je već bila doživila jednom požar, a unutra postoji i čudotvorni križ s Kristom koji je 1600. godine prokrvario, a samostan je potom postao jedno od najznačajnijih svetišta Dominikanske provincije. Sva sreća da crkva nije izgorila, sam je Bog spasija, i u njoj i dalje župnik Žednog drži svetu misu.

To je plamen bio, a što ću vam govoriti, bila je bura pa je sve nosilo. Da je slučajno uhvatilo tu drvenu taracu otišla bi vatra i u crkvu gdje također ima posebno vrijedne baštine, uz Čudotvorni križ i gotičke korske klupe.

‘Suvi petak‘

Ovo je bilo središnje svetište za cijeli Kaštelanski zaljev, tu se dolazilo brodicama, na Uzašašće i na "suvi petak", a to je petak nakon Uzašašća, to bi se isto moglo obnoviti. To nam je velika želja da obnovimo ono što je bilo već i pomalo zaboravljeno, otkako su dominikanci otišli iz tog samostana.

Otišli smo silom prilika, ratova, nemogućnošću življenja tu, ali nama je želja sada da to vratimo da bude jedno duhovno svetište ovoga dijela, od Kaštelanskog zaljeva prema Šibeniku, da ljudi mogu doći u mir, molitvu, razmišljanje, jednu duhovnu obnovu - smatra nadalje.

Crkva i samostan svojim značenjem, kaže, nadilaze okvire dominikanske i lokalne zajednice jer predstavljaju važnu kulturnu i duhovnu baštinu hrvatskoga naroda.

- Želja nam je zato s potrebom obnove upoznati što veći broj ljudi, približiti im značenje ovog bisera hrvatske baštine i pozvati da se u što većem broju uključe u njegovu obnovu, bilo bi nam drago da se odazovu - istaknuo je fra Jozo Čirko naglašavajući kako će se sve obnavljati pod strogom kontrolom budući da je sve pod zaštitom Ministarstva kulture.

Kulturno-duhovni centar

A što im je u planu?

- Želimo prije svega očuvati ovu vrijednu baštinu, a nakon obnove bi ovdje napravili jedan kulturno duhovni centar. U prizemlju bi ostao ovaj kulturno-baštinski dio, dok bi na katu uredili sobe da manje grupe ljudi mogu doći na duhovnu obnovu, ovisno koliki bude kapacitet samostana.

Još uvijek ima dosta posla oko raščišćavanja. Moramo očistiti sada još ovaj sjeverni dio, izbacujemo šutu i izgoreni materijal - pokazuju naši sugovornici pa se vraćamo u vrt gdje doznajemo kako su prije požara pobrali i masline i našli 25 litara ulja.

- Sada nam opet treba prionuti poslu i sve ponovno urediti, pokositit, obrezati mandarine, limune, naranče i masline da to opet bude jedan lijepi vrt.

Posjećuju ga i bivši župljani

Uz onaj u Župi dubrovačkoj ovo mi je jedan od lipših naših dominikanskih samostana - kazuje ovako pater Čirko, jer mu je očito prirastao srcu i ovaj čiovski, a nedostaje li mu stara župa u Splitu?

- Naravno da jest, dugo sam bio tamo, više u Splitu, nego u Bosni i Hercegovini, gdje sam se rodio, kako mi neće nedostajati. Dođu moji nekadašnji župljani često ovde nedjeljom na misu, malo proćakulamo iza, lijepo je to – odgovara nam fra Jozo, a kada je riječ o socijalnim skupinama o kojima se redovito u Splitu skrbio, kaže da je ovo manja sredina i da u Trogiru nije ista socijalna slika kao u Splitu, ali i dalje pomaže potrebitima, a prionuo je sada i na obnovu ovog samostana.

- Ovde je mirnije, ali siromašnih i teških sudbina svugdi ima, tako da Samostan uvik pomaže ko mu se obrati!

Bit će ovde još posla! Ja uvik sebi nađem posla - zaključuje fra Jozo, pa se on i šjor Ante vraćaju košnji i uređenju samostanskog vrta...