Ljudi umiru, a nema odgovora; prošlo je žalosnih 60 dana od omiške kataklizme, mi ćemo pritiskati do kraja

Prošao je i drugi mjesec.

Točno šezdeset dana otkako je oganj omiške stijene i Jadransku magistralu pretvorio u scenografiju smaka svijeta. Šezdeset dana otkako su ljudi u kupaćim gaćama bježali pred biblijskim plamenom.

I dok se pepeo na zgarištima ohladio, a turistički grafikoni ponovno počeli zvoniti o rekordima, iz zagrebačke bolnice prošlog je tjedna stigla vijest koja je trebala potresti ovu zemlju do temelja. A nije. Jer u Hrvatskoj su tragedije sezonska roba. S rokom trajanja od tri novinska naslova.

Umrla je i četvrta najteža žrtva omiškog požara. Žena u najljepšim godinama. Kad su ti djeca najveći problem. Tinejdžeri. Kad im daješ savjete za ekskurziju i maturalnu večer. I guraš novac u stražnji džep.

Majka – jer drukčije i ne može biti, tuga uvijek zna gdje najviše boli – koja je te kobne noći samo radila svoj posao. Čuvala svoje dijete. I kojoj nitko nije rekao što je vatra sve kadra učiniti. I kome sve nauditi.

Tom Dubravec/Cropix

Baš kao što to nitko nije rekao ni Dragani. Ni Dragi. Ni Katici. Četiri života.

Četiri brige manje za sustav koji uvijek, nepogrešivo i neizostavno, zakaže točno u trenutku kad je najpotrebniji. I kad je jedino što nam preostaje. Za sustav u kojem su klijentelizam, stranačka podobnost i nepotizam jedine vrijednosti.

Hrvatska živi u stripu. Samo bez junaka koji će poletjeti u noć i pogasiti sve naše požare.

Pitanja bez odgovora

Iza zatvorenih vrata bolničkih odjela, sklonjeni od pogleda javnosti koja je umorna od ljetnih besanih noći napokon dočekala gluhu i dosadnu jesen, još se najmanje jedna osoba na intenzivnoj njezi doslovno bori za svaki dah. Tijela i pluća spaljena su, a liječnici čine sve što je u ljudskoj moći da omiška tragedija ne bude i veća.

I dok Omišani broje mrtve moleći se za žive, sustav šuti. Dva mjeseca od katastrofe javnost nema apsolutno nikakvo službeno izvješće. Ni policija, ni civilna zaštita, ni vatrogasni vrh, ni ministarstva. Ništa.

Ni slova o tome kako je požar buknuo, zašto se proširio takvom brzinom, jesu li zakazali komunikacijski kanali i zašto su se civili našli u smrtonosnoj klopci na gorućoj cesti.

Je li možda sve moglo biti drukčije? Jesu li životi mogli biti spašeni? Jesu li sve te kuće uistinu morale biti spaljene? Jeste li barem jedan dan žalosti mogli proglasiti?

Tom Dubravec/Cropix

Umjesto jasnih i nedvosmislenih odgovora, dobivamo standardni, dobro uigran birokratski valcer: “istraga je u tijeku”, “institucije rade svoj posao”, “formirano je povjerenstvo”. Magične riječi iza kojih se skriva sav hrvatski jad. I neuspio pokušaj formiranja ozbiljne države. U kojoj odgovornost za činjenje i nečinjenje neće biti endemska pojava.

Nitko nije kriv. Vjetar je bio prejak, suša je bila prevelika, viša sila, prst sudbine. Sve je krivo, osim onih koji primaju plaću da predvide, spriječe i reagiraju. Da prokrče protupožarne puteve i postave hidrante.

Omiš je gorio, ljudi su ginuli, a institucije su se zabarikadirale iza zidova šutnje, čekajući da vrijeme obavi svoje.

Zaborav brži od metka

Jer vrijeme je niškorisnim ljudima oduvijek najbolji saveznik. Zaborav ubija brže od metka. Jer, narod će zaboraviti. Zaboravit će dim, zaboravit će starce u karijolama, zaboravit će strah. I grobove. Uostalom, nakon jednog požara uvijek slijedi drugi. Omiš. Brač. Pelješac. Svaka nevolja prođe, pa će i ova.

Ostat će samo novinari koje treba spaliti. Jer dovode u pitanje nečiju stručnost. Jer upozoravaju da nošenje odore i kićenje činovima samo po sebi ne znači ništa.

Baš kao što puko posjedovanje novinarske iskaznice ne znači da si pismen i da si u stanju postaviti suvislo pitanje, tako ni činjenica da si zapovjednik vatrogasne postrojbe ne znači da si u stanju voditi akciju gašenja požara. U nekoj drugoj zemlji možda, u hrvatskom Gothamu ni blizu.

Najavljena pomoć Vlade od 20 milijuna eura još uvijek nije “sjela” na omiški račun. A i ne treba, jer proces procjene šteta, odnosno utvrđivanje vjerodostojnosti i ispravnosti svih prijava, tek je započeo. I trajat će mjesecima. Pri čemu su prošla tek dva od mnogih koji slijede.