Da je napisao samo jednu, a ne desetak zbirki pjesama, zaslužio bi da ga (se) spomenemo.
Ma, i da nije napisao ni jednu – ne samo zbirku, nego ni pjesmu – zaslužio bi da ga se sjetimo, jer je Stipe Grcić, pored toga što je bio izvrstan pučki pjesnik, bio prije svega dobar čovjek.
Umro je, kako napisaše njegovi u Slobodnoj Dalmaciji, “blago u Gospodinu”, kako takvim blagim dušama kao što je bila Stipanova i dolikuje, u 82. godini svog života, a nama koji smo ga makar i ovlaš, površno poznavali ostavio baš ono što je svojim potomcima htio namrijeti i jedan drugi velikan po peru – kristalnu kocku vedrine.
Gleda nas Stipe sa svoje slike u “Slobodnoj”, odlazi u bolja sjećanja, baš onakav kakvog sam ga zapamtio, vedar i nasmijan, kao čovjek koji se iskreno i djetinje raduje svemu oko sebe, baš kao i oni za koje je neumorno, čitavog svog života najviše i pisao.
Volio je riječi, uživao je u njima, izgovarao ih pomno i pažljivo, kao da slatke karamele prevrće po ustima, i znao je na desetke, stotine svojih pjesama izreći naizust.
Mogao vas je nasmijati, ali i rasplakati u sekundi i nema ničeg u njegovu životu, u njegovu Badnju, njegovoj Promini, njegovoj Hrvatskoj što je taklo njegovu veliku, široku dušu a da Stipe o tom nije napisao pjesmu, da nije za to našao prikladnu rimu, pjesničku sliku i metaforu. Bio je to njegov dar od Boga koji je nesebično dijelio sa svima nama.
Premda velik, i stasom i glasom, “komad čovika”, Stipan je nekako najviše mario i pazio sve ono što je bilo malo, nježno, goluždravo, slabo i nezaštićeno – poput ptica, kojima je postavio na stotine svojom rukom izrađenih drvenih kućica hodajući po Promini, ili malih zelenih gatalinki. Bio je valjda jedini čovjek na ovoj kugli zemaljskoj koji je svojim rukama iskrčio i podigao bazen u živcu kamenu da bi ga potom prepustio – žabama.
Stipan je, kao i svi pjesnici, bio čuđenje u svijetu, ali tko zna gdje bi danas ovaj svijet bio, i bi li ga uopće i bilo, da nije bilo ljudi koji su, umjesto koristi, svugdje gdje se to moglo, u svom malom, ali ljudski velikom i ispunjenom životu tražili ljepotu i dobrotu.
Sa Stipom se opraštamo, ali ostaje nam “Stipin mačak”, “Svak mi laže” i sve druge njegove zbirke, poezija, ozbiljnija i ona koja se takvom ne doima, koja tek čeka nekoga tko će je pažljivo i stručno iščitati. Jer, nekako slutimo da se o tome još nije rekla zadnja riječ, da će se o njegovim riječima, rimama i poetskim slikama još čuti, da će ga spominjati i čitati ako nitko drugi, onda barem oni čije je djetinjstvo svojim stihovima trajno obilježio, i oni koji su ga ljudski, kao čovjeka, poznavali.
