– Aerobik je 60-ih godina prošlog stoljeća za ratno zrakoplovstvo SAD-a osmislio dr. Kenneth Cooper, no te je vježbe planetarno popularnima dva desetljeća poslije učinila hollywoodska filmska zvijezda Jane Fonda, a dr. Cooper je ostao u zapećku – spomenuo je u nekom dijelu našeg razgovora profesor Zlatko Jurić, zamjenik direktora JU “Športski objekti”, ili jednostavno – Profa.
Za razliku od dr. Coopera, domećemo, Profa Jurić, “tihi sportski pregalac”, nije dospio u zapećak, nego pod svjetla reflektora kada je nedavno primio Nagradu Grada Šibenika za izniman doprinos u afirmaciji i prezentaciji šibenskog sporta i kineziološke rekreacije. Neko je vrijeme, uoči 2000-ih, bio gradski pročelnik za društvene djelatnosti, a i autor je knjige “Crtice iz šibenskog sporta”, dosad najobuhvatnije publikacije o toj temi objavljene 2018. Predstavljanje knjige pratila je i vrlo uspjela izložba o šibenskom sportu postavljena u suradnji s Muzejom grada Šibenika, a gostovala je i u Zagrebu. Uz sudjelovanje vrhunskih šibenskih sportaša, otvorio ju je gradonačelnik Željko Burić.
Čvrsta odluka
No vratimo se na Profine početke: godina je 1987., kada se tek završeni profesor kineziologije, nakon čvrste odluke da ne ostane u Zagrebu kao asistent na fakultetu, vratio u Šibenik i utemeljio fitness klub. Usporedno, jedno je vrijeme prikupljao satnicu radeći u tri škole.
Pod njegovim je vodstvom klub sa sjedištem u bivšem Ferijalnom savezu u kratko vrijeme postao vrlo popularnim mjestom, a kasnije je Jurić ugradio i saunu. Polaznici su imali svoje kartone, pratio se njihov zdravstveni status, a način vježbanja određivao se na najvišoj stručnoj razini u savjetovanju sa specijaliziranim zagrebačkim kineziolozima. Da mlađim naraštajima približimo to vrijeme, za razliku od današnjice, kada su različiti oblici rekreacije zaživjeli kao masovni pokret, tada su za sugrađane uglavnom “čudaci” šetali pse na Šubićevcu, i putem, na svježem zraku, susretali jednako “čudne” Profine pulenice i pokojeg pulena – budući da su muškarci bili u manjini. Biciklista je bilo malo i ništa – jer tko bi šašav u brdovitome gradu pedalirao!?
– Uz puno sadržaja koji su se otvorili, Šibenik je fenomen sportske rekreacije. Puno je ljudi prihvatilo poticaj da se počnu baviti nekom sportskom aktivnošću ne obazirući se na rezultate. U tom smo se smislu dosta “opismenili” i to me vrlo raduje – govori pionirski “coach” kineziološke rekreacije u Šibeniku, pa i u Hrvatskoj, kroz čiji je klub, utemeljen kao privatni posao, tijekom nekoliko godina prošlo 1300 Šibenčana, a najviše dama.
– Smatram svojim uspjehom i ponosan sam što sam brojnim sugrađanima uspio rekreaciju približiti kao sadržajniji, ljepši i zdraviji stil života. I ona to jest, sredstvo za takav život. Šibenik je grad po ljudskoj mjeri, lijep za život i ugodan. Uspjeli smo podići opću razinu sporta, da što više ljudi sudjeluje u tom obliku zdravstvene kulture. Zato sam dobio nagradu i, ruku na srce, to nije iziskivalo nikakva posebna objašnjenja onima koji su odlučivali o nagradama. Na kraju smo ga zatvorili zbog imovinskopravnih činjenica vezanih uz Ferijalni savez, no sjeme je bilo posijano.
Udobna podloga
Sjeli smo na kavu u “Kuglanu” na Šubićevcu, s pogledom na trim-stazu, prvu u gradu ne računa li se ona u nekadašnjem “Solarisu” koju je Profa 1994., dragovoljac Domovinskog rata, izgradio s prijateljima. Nedavno je gradska uprava tu istu stazu, koja 600-tinjak metara vijuga dijelom park-šume, osuvremenila novcem iz europskog projekta. Postavljena je udobna podloga od mljevene gume, nekoliko klupa za odmor, informativne ploče i sada se službeno naziva Poučnom stazom u okviru značajnog krajobraza Gvozdenovo – Kamenar.
– Kad je lani u listopadu otvorena u moderniziranom ruhu, danima sam tu boravio i prebrojio da se stazom dnevno koristi između 150 i 220 trkača. Koriste je, dakako, i sportaši organizirani u klubovima, a u tome je krugu moja ustanova, “Športski objekti”, napravila još jedan sportski punkt sa spravama gdje građani, mahom mladi, dolaze vježbati.
Za potkrepu činjenice da smo se “opismenili” u pogledu rekreacije, sugovornik dodaje da bicikle danas vozi sigurno tisuću rekreativaca, a dodatni sportski sadržaji provode se i u vrtićima.
Jurić kaže da mu je iznimna čast što je nakon 30-godišnje karijere dobio Nagradu Grada za svoje sportsko djelovanje gotovo isključivo povezano s javnim sportskim institucijama.
– Ne volim to isticati. Smatram da svaku nagradu treba skromno primiti i želim napomenuti da mi je još vrjednija jer su me kandidirali ljudi koje volim i cijenim: Dražen Škarica, šibenski sportski entuzijast, Danira Nakić Bilić, Muzej grada Šibenika (ravnatelj Željko Krnčević), Državni arhiv (ravnateljica Nataša Mučalo)… Rukopis te moje knjige, koju sam skromno nazvao “Crtice iz šibenskoga sporta”, a ne pretencioznije – da se na neki način ogradim od mogućeg propusta da sam nekog izostavio – poklonio sam Državnom arhivu, na raspolaganje svima koji bi danas-sutra željeli na temelju te dokumentarističke građe napisati neki drugi povijesni presjek šibenskog sporta, koji danas čini čak 57 klubova. Doduše, ima tu i po dva kluba iz nekog sporta, no i bez toga toj je impresivan broj – veli Jurić.
Moć tolerancije
Podsjeća kako nije djelovao samo u području sporta: četiri je godine kao direktor uspješno vodio i tadašnji Županijski radio Šibenik uoči 2000-ih, čega se prihvatio, kako kaže, tek kada ga je tadašnji novinarski sastav u prethodnim razgovorima osokolio da dođe. Poslije je, na mjestu ravnatelja JU “Sportski objekti”, utemeljene 2004., vodio izgradnju novog bazena u Crnici, a bio je i “interventni” direktor HNK-a “Šibenik” kad je 1990-ih upao u financijske dubioze, također i KK-a “Šibenka”.
Profa se, kažu oni koji ga poznaju, uvijek odlikovao sposobnošću da kao tolerantan čovjek okupi ljude oko sebe i s njima radi, te da potiče i pomaže na brojnim pedagoškim projektima, poput Škole za suvremeni ples pri OŠ Jurja Dalmatinca zajedno s ravnateljem Natkom Duvnjakom. A Duvnjakovu majku Dunju, koja je svojedobno pohađala njegovu fitness poduku, smatra simboličkom “kumom” svoje knjige budući da mu je jako pomogla u sistematizaciji podataka.
Kako je naš sugovornik po vokaciji kineziološki pedagog, dotaknuli smo se i programa tjelesnog odgoja u školama, te Jurić očekuje da će reforma školstva donijeti nužna poboljšanja.
Nastavnici tjelesnog odgoja kvalificirani su i kompetentni ljudi kao malo gdje. Završe vrlo zahtjevan fakultet, na opremu potrebnu tijekom studiranja potroše desetke tisuća eura, da bi na kraju bili nemotivirani da rade izvan svoje plaće, poput svih nastavnika i profesora. Nadalje, nemaju uvjeta za rad jer su nam škole takve, niti imaju samostalnost u odabiru programa, smatra Jurić. – Ma koga zanima okretna tehnika bacanja kugle iz 70-ih kakvu više nitko ne koristi, skok uvis ili skok u dalj? – pita se Jurić u ime svih kolega.
– I one škole koje imaju nekakve dvorane iznajmljuju ih drugima, jedva krpeći termine za vlastite potrebe. Ni ja u Rogoznici do početka rata 1991. nisam imao uvjeta, no osnovao sam Mačevalački klub “Galeb”, u kojem je veliki trener Andrasz Beszedes radio s 50 djece i stvorio dvoje juniorskih državnih prvaka i s tim je, nažalost, ugašenim klubom živjela cijela Rogoznica. No tada sam bio mlad i pun entuzijazma, i zato je danas za svaku pohvalu uspješan volonterski, raritetni rad profesora Zvonka Eraka, hrvačkog veterana koji u (ne)uvjetima devastiranoga doma Ferijalnog saveza trenira 40-ak dječaka, a Vudrag je prvak države.