Zlarinjani veprovima naplatili 'boravišnu pristojbu'! Od ožujka ovo je treći i dosad najuspješniji skupni lov na crnu divljač koja se razmnožila na otoku

Bio je to obračun kod crkve Gospe od Rašelja na Zlarinu, kada su neumorni psi i uporni lovci u gotovo cjelodnevnoj hajci na divlje svinje odstrijelili tri uljeza na škoju.

Od ožujka, ovo je treći i dosad najuspješniji skupni lov na crnu divljač koja se posljednjih mjeseci gosti plodinama otočnih povrtnjaka i koječim što izruje u divljini, a sklanja se u jedva prohodnim zlarinskim gustišima i borovini koji nezadrživo preuzimaju otočni pejzaž.

Tamo otkud odlaze ljudi ne dolaze neki novi, nego nadire divljina, i po tome primjer Zlarina s dvjestotinjak stalnih stanovnika nije usamljen. No, ovo je prvi šibenski škoj koji su, plivajući s kopna, zaposjele divlje svinje, divljač posvuda u širenju.
Ove tople jeseni od prasaca su strepili naročito stanovnici Oštrice, podalje od središta naselja uz more. Osluškuju napeto i s nelagodom kako im s prvim mrakom u pohode oko kuća, po vrtlima i lozi na hranjenje dolaze krmače s mladim veprićima ispruganog krzna, "u pidžamama". Tako se u lovačkom žargonu naziva odora još malene prasadi koja, za razliku od jednolične tamne dlake odraslih, nosi vodoravne "štrike" na bokovima, da bi se što bolje bolje stopila s okolišem i preživjela najkritičnije razdoblje prasećeg života.

Dodali ih njokama

Srećom, zasad nije bilo opasnih bliskih susreta s velikim krmačama koje će bez krzmanja nasrnuti, procijene li da im je mladunčad ugrožena. A moglo je biti, kako je svjedočila gospođa Vesna Jukić, Splićanka koja umirovljeničke dane provodi na očevini, bar jednom, onda kada je društvance s Oštrice na putu do središta mjesta iz drače otpetljavalo neopreznu svinjicu. Nisu ni slutili da su se izložili riziku da od srdite divlje prasice hitro potraže najbliži zaklon.

– Dobar, bome! Dva prsta masti ima je ispod kože onaj veliki – referirao je Damir Vukov Kalabrež, jedini zlarinski lovac, koncesionaru lovišta "Zlarin" Marku Maričiću nakon što su on i jedno nazime namijenjeni gošćenju otočana. I red je, kada se već prasad na njihovom otoku u ovom razdoblju gosti otpalim, crnim maslinama, i turistički spokojno uživa u miru, neometana ikakvim prirodnim neprijateljima, a da ne plati ni lipe boravišne pristojbe.

Na Zlarinkama je još samo da umijese njoke, pa ako im je od divljači neka nepozvana već trebala doći, onda bolje da je prase nego čagalj, jer im je kocka mogla i tako pasti, kao otočanima na Drveniku Velom.

Na Zlarinu je ovaj put lovilo 25 lovaca iz Šibenika, Vodica, Lozovca i Kistanja s pravim čoporom od 15 dobrih, "dugih" pasa, najviše pouzdanih posavskih goniča. "Dugi" pas označava onoga koji je duže vremena uporan na tragu, ali opet ne toliko da goni divljač "kroz tri države", poput trobojnih ili balkanskih goniča – opisuju lovci razlike među pasminama svojih pomagača.
Neki, poput Mladena Cvitana i Ivana Jeličića Terijera imaju po tri posavca, a svakome iz ogrlice viri antena GPS prijamnika, da mu lovac jednostavno prati kretanje i da psa lakše pronađe odluta li predaleko za divljači.

– GPS uređaji za tri psa deset tisuća kuna, pa se ti misli! – govori Mladen Cvitan, inače poznati šibenski mesar, dokazujući nemalu cijenu lovačke strasti.

Došle su da ostanu

Psi nadzirani iz satelita i lovci opremljeni kilogramima oružja kontra crne divljači oboružane papcima, tvrdom kožom, prirodnim instinktima i visokom inteligencijom...
Nadmetanje je to bez konca, tvrdi iskusni Veselko Gulin, lovnik lovišta Kistanje. 'Televizijski' rečeno, na Zlarinu se odvijao treći nastavak serijala koji će se, bez ikakve sumnje, pretvoriti u sapunicu, jer je divlje svinje nemoguće iskorijeniti sa Zlarina. Makar i s posebnom dozvolom Ministarstva poljoprivrede koja – poput kakve vojne depeše, a stoga što veprovi na otoku nisu autohtona niti poželjna divljač – lovcima daje odriješene ruke da pucaju na svinje svih uzrasta, pa i onda kada vode mlade, što je inače iznimka od propisa u kopnenim lovištima.

– Svinje su uspostavile pomorski koridor i to znači da će se populacija na otoku stalno dopunjavati novim grlima, ma što mi poduzimali. Prošlog ljeta stalno su plivale s otoka na kopno i natrag, seleći se na različite terene u ovisnosti od toga kako bi im negdje čega uzmanjkalo – govori Gulin, poručujući Zlarinjanima da će se, bez velikoga straha, trebati naučiti svakodnevno živjeti s divljim svinjama, a lovci svojim akcijama mogu jedino koliko-toliko kontrolirati populaciju.

Joško Gojanović, lovnik na otoku i zlarinski zet, veli kako je upravo zadivljujuće u kakve se plivačke maratone upuštaju zlarinske divlje svinje, za što ima dosta očevidaca i to nije neka novost. Ne samo da prelaze najkraću relaciju Šibenskim kanalom, od hotela "Solaris" do otoka, nego iz uvala s južne strane Zlarina, Vodene i Magarne, plivajući uz otočiće Drvenik, te Veliku i Malu Krbelu, stižu do poluotoka Oštrice kod Grebaštice, obraslog česminom.
Takvoj prirodnoj sili nemoguće je stati na kraj konvencionalnim lovačkim načinom, a Marko Maričić za drugi ne želi ni čuti. Jer, kako napominje ovaj dugogodišnji lovac, inače doktor veterine, pucati na svaku divlju svinju koja pomoli njušku, bila prugasto mladunče ili odrasli vepar, nije dostojno lovaca nego je istrebljivačka metoda, na što nitko od njih ne pristaje, makar im država dala odriješene ruke za takvo nešto.

Samo bi ih prorijedili

Nisu za to ni Zlarinjani, osim da ih se prorijedi jer strahuju od visoke plodnosti krmača. Možda se zato ove jeseni doimalo da je svinja na otoku puno više nego što ih stvarno ima, jer su u ovoj hajci podignuta dva krda, s ukupno najviše dvadesetak jedinki, procijenili su lovci s priličnim pouzdanjem, uz ogradu da nije isključeno da ih ima još na drugoj strani otoka.
Neki Zlarinjani prasad dosad uopće nisu vidjeli ni čuli, poput Dragana Miroića, ili Tončija Bebana, koji je često u polju, no ima i onih koji su u strahu. E, ti bi na otoku radije vidjeli usamljenog vepra Špira sa splitskog Marjana.