Novine žive jedan dan. Onaj kada ih (pro)čitate. Već sutradan su stare, i gotovo bezvrijedne, jer su u njima stare vijesti, one od jučer, koje su demantirale one od danas. Zato je lijepo vidjeti da ono što ste napisali prije godinu dana vrijedi i danas. I da je izdržalo test vremena. I ne samo to – nego da su i drugi vidjeli ono što smo mi u Šibenskom listu vidjeli prije godinu dana.
A mi – a u tom "mi" je i moja malenkost, kao autor – smo prije godinu dana, u siječnju 2021. među osobama godine, onima koji su obilježili 2020. godinu u Krešimirovu gradu naveli i Gorana Šimića. Našeg Šibenčana kojeg su, evo, godinu dana poslije nas prepoznali i drugi. I dodijelili mu nagradu "Ponos Hrvatske", u kategoriji ekologije. Čiju smo dodjelu svi mogli pratiti 1. ožujka na Drugom programu HTV-a
Što sam ono pisao?
Što smo pisali – odnosno, da budem malo neskroman – što sam pisao lani u ovo doba o Goranu? Napisao sam da je dečko iz Powerlifting kluba Šibenik, čovjek koji već godinama, zajedno sa svojim istomišljenicima, uporno – skoro kao i ovi što uporno zagađuju – besplatno, dragovoljno i efikasno, čisti Šibenik i županiju od svakovrsnog otpada.
"Nema gdje Goranov odred za čistoću i on sam nisu bili, od Jelinjaka, od mosta na Brodarici, Podsolarskog, Tvrđave svetog Nikole, pa preko Rasline do Tribunja i Murtera. Ne tražeći ništa zauzvrat, osim onog što smo naslijedili od predaka – čistog mora, prirode i okoliša. Pardon, nismo naslijedili, nego posudili. Od vlastite djece i unuka. Trebat će i njima, to more, priroda i okoliš, barem malo od onog što smo mi baštinili. Ako ne mislimo pomoći Goranu i njegovima, barem im ne smetajmo. I ne prljajmo. Imamo kantu, odvajajmo, sortirajmo."
Eto, to sam napisao. I sada sam ponosan, ne samo na Gorana, nego i na sebe, što sam ga ne vrijeme prepoznao. Jer je i to potvrda da sam dobro napravio svoj posao novinara. I skrenuo pozornost svojim čitateljima na prave ljude, one najbolje, među nama. I ne samo na Gorana, nego i na brojne druge. Nitko me od njih nije iznevjerio. Svi su ove, 2022. bolji nego su bili te 2021. kada sam ih ja svrstao među osobe 2020. godine.
I braća Juraj i Ante Sladić, koji su te 2020. godine za svoja vina osvojili Decantere, vinske Oscare u Londonu, a onda to isto ove godine i ponovili, u seriji, i Zvonimir Vila, čiji smo čudesni stari Šibenik, izliven u bronci, koji smo tada najavili, prošle godine dočekali i vidjeti, braća Jurica i Ante Cindrić, koji su prvi sa svojim kombijem pohitali u pomoć potresom poharanoj Baniji, i Rudi Štefan, koji ne samo što je svoj "Pelegrini" – i Šibenik zajedno s njom – upisao na svjetsku kulinarsku mapu, nego je prije koji mjesec postao i prvi hrvatski "chef" ikada koji je ušao u Turističko vijeće Hrvatske turističke zajednice.
Pa je tu i Ivana Guberina, koja je nakon "Šibenika za sva vrimena", prikazanog na HTV-u za Božić 2020., ove godine snima još jedan, novi, šibenski film, također za sva vrimena, onaj o velikom, najvećem šibenskom sinu, košarkaškom Mozartu, Draženu Petroviću. A haiku Mozart, Aljoša Vuković, u studenom je objavio svoju novu zbirku pjesama "Evala".
Evo, ponovit ću vam
Inače, napisao sam ja i još nešto, pa ću, evo, ponoviti i za one kojima teško ulazi u glavu. Goran Šimić je, naime, u međuvremenu, na prošlim izborima, s NL Marka Jelića ušao u Županijsku skupštinu Šibensko-kninske županije, kao vijećnik. A u prosincu prošle godine je najavio kako će na sljedeće lokalne izbore u gradu Šibeniku izići i s vlastitom listom. S kim ? S ljudima kojima nije bitna ideologija, nego napredak grada.
"Takve, kvalitetne ljude ću okupiti na svojoj listi, one kojima je do djela i rada, a ne do politikantstva" – kazao je Šimić mom kolegi Marku Podrugu. A što sam ja ono napisao? Ah, da. Napisao sam da bi "sljedeće izbore u Šibeniku mogli dobiti oni koji na vrijeme shvate da dizalice i bageri više ne rajcaju birače. Zasitili su ih se, preko glave im je prometnih gužvi, zastoja i semafora. Hoće ljudi malo boje u sivilo betona i bjelinu kamena. Zeleno je in, ekologija, čišćenje podmorja, briga o okolišu, azilima za pse i mačke. To su teme za nove generacije Šibenčana".
Eto, to sam napisao. I sad ponavljam!