One ne ostaju doma i ne rade od kuće. Godinama su bile sinonim za obespravljene i najlošije plaćene radnice u Hrvatskoj jer mahom je riječ o ženama, a sada, u vrijeme koronakrize, postale su prave heroine. Istina, obično ih se spominje manje nego liječnike, medicinske sestre i tehničare, vatrogasce ili policajce, ali i njima se pljeskalo s prozora, balkona i terasa u znak zahvalnosti što su cijelo vrijeme dok su rasle brojke zaraženih novim koronavirusom i oboljelih od bolesti COVID-19, a strah i napetost većinu građana prikovali u sigurnosti njihovih stambenih “kvadrata”, ostajale na prvoj crti obrane od zloćudne korone, kako se to, vojnim rječnikom, uvriježilo govoriti.
One su prodavačice i od početka uvođenja svih restriktivnih mjera, svoj posao rade požrtvovano i nesebično, svakodnevno u kontaktu s mnoštvom ljudi, a time i većom vjerojatnosti da se i same zaraze. Najgore, čini se, prolazi, a nakon prvih strahova i panike koja je mnoge natjerala da navale na dućane i kolica natrpaju većim količinama brašna, ulja, šećera, riže, tjestenine, a prije svega toaletnog papira, odlazak u kupovinu poprimio je normalniji ritam. Za šibenske prodavačice to ne znači i manje posla. Ako ne poslužuju kupce, sortiraju robu, slažu police, čiste, peru... A kada se trgovine zatvore i odu kući, opet ih čeka brdo posla zbog čega ni ne stignu misliti o tomu kolikoj se opasnosti svakog dana izlažu dok svojim sugrađanima osiguravaju privid normalnog života u kojem ni na trenutak nije nedostajalo kruha, mlijeka, voća, povrća te ostalih namirnica i kućnih potrepština.
Priča o kvascu
Unatoč tomu, samo su rijetke pristale javno govoriti i podijeliti svoje iskustvo rada u doba korone, a među njima je i prodavačica iz trgovine u Kalelargi koja je na razgovor pristala samo pod uvjetom da ostane anonimna.
- Pazi se na higijenu, razmak... Ima ljudi koji se toga pridržavaju, ali i onih koje nije briga ni za sebe ni za druge. Niti ruke dezinficiraju kad uđu niti drže razmak, dapače ulete u dućan i ne gledaju ima li koga unutra ili se ovdje naslone i gledaju, a kad ih zamolimo da se udalje od nas uvrijede se, prepričava i kaže kako nakon prvih dana kada su mnogi stvarali zalihe, misleći da će biti nestašice, jedno od najčešćih pitanja bilo je “ima li kvasca?”
- Kvasac smo dobili nakon Uskrsa, prije su ga svi tražili, a sada kada ga imamo više nitko i ne pita. U početku smo se bojale, ali izgubite se u radu, posla ima koliko želite i više se ne obazirete na sve to. Totalno smo se navikle. Dio naših kupaca opremi spizu za dva dana, a dio dolazi svaki dan. Osobito starija populacija, oni su ovdje stalno. Oni koji bi se trebali najviše čuvati i biti u kući, izlaze vani, mnogi su bez ikakve zaštite - govori prodavačica iz Kalerarge i otkriva kako su ona i njezine kolegice, uz uskrsnicu koju inače dobivaju, dobile i bonus od 600 kuna.
Dva tima
I nije baš neki iznos za herojstvo, reklo bi se, ali prodavačica kaže kako je zadovoljna pogotovo kada oko sebe vidi mnoge ljude koji su preko noći ostali bez posla i plaće, ili su im one drastično smanjene.
Od 8 do 17 sati još uvijek rade i u najvećem marketu u starom dijelu grada, na kantunu Miminca i Zvonimirove ulice. Vesela Maleš šefica je tog dućana i o Šibenčanima koji tu kupuju govori vrlo pozitivno.
- Mi smo se organizirali u dva tima: tri dana radimo, tri smo kod kuće. Prve dane nije bilo lako, nismo znali što je to, kakva je to bolest, a sada smo se suočili s njom. Situacija je takva kakva jest, a raditi se mora. Kupci su, mogu reći, jako disciplinirani. Ima izuzetaka i onih što tu i tamo grintaju. Neki ljudi ne poštuju razmak, premda na našem internom radiju u dućanu to stalno govore. Problem je malo što su ljudi navikli da na miru razgledaju proizvode, a sada bi se trebali što manje zadržavati u dućanu. Ali, ne možete vi tjerati kupca. Sve u svemu dobro je, opskrba je okej i robe stvarno ne fali, kaže Maleš i otkriva nove kupovne navike Šibenčana. Zatišje u dućanu vlada do 10 sati, a onda počinju redovi koji potraju do oko 14 sati. Nakon kratkotrajne stanke, promet se opet intenzivira, zapravo bude najveći, sat-sati i pol prije zatvaranja trgovine.
- Ne mogu reći da se bojimo, ali nije ugodno. Svaki radnik ima masku i rukavice koje smo dobili od firme. Kada dođem doma, na ulazu se ostavljaju cipele i obavlja dezinfekcija, sve po propisu. Ali znate, mislim da se od toga ne može pobići, nije to da mi sada znamo gdje je virus, pa tu nećemo ići. Neki kažu, ako vam je suđeno, suđeno je! Došlo je i lipše vrime i ljudima je teško ostajati u kući. Sudim po sebi, kada sam tri dana doma, nemam nikakve obveze, iziđem i prošećem. Prije sam išla rivom, sada ne idem jer vidim da ima malo više ljudi, pa odem u šetnju na Šubićevac.
Pitam je izbjegavaju li ljudi kupovati namirnice iz zemalja najviše pogođenih koronom - Španjolske i Italije.
- Nisam baš primijetila. Evo, dobili smo jagode iz Španjolske. I ja sam ih uzela, smije se i sliježe ramenima.
Nagrade
Dodaje, kako Šibenčani sada kupuju kao i prije, jednake količine i vrste namirnica, ali je evidentno da je promet vidno opao.
- Promet je manji jer nema javnog prometa, nema osobnih automobila, jer je cesta zatvorena zbog radova, pa se manje kupuje. Kupuju okolni stanari, ali zatvoreni su kafići i restorani koji su masovno kupovali kod nas. Ne radi kao prije gradska uprava, Županija, a svi u se kod nas opskrbljivali -navodi Maleš. I njezin poslodavac nagradio je zaposlene, ali nitko od njih, pa tako ni ona ne osjećaju se kao junaci. Život se, kaže, svima promijenio u ovoj korona-krizi, a pitanje je što će se dalje događati i kako će izgledati “normalan” život. Početkom lipnja njezina obitelj planirala je sretan događaj.
- Sin mi se ženi. Vjenčanje je trebalo biti 6. lipnja. U Torcide. Dogovreno je to prije godinu i pol, ali je zbog ove situacije uspio prolongirati, a prvi slobodni termin bio je 2. kolovoza. Sada čekaju kako će biti - povjerava se Maleš.
I njezina kolegica Aleksandra Škugor jedva čeka da korona prođe i da konačno može zagrliti sina. Nakon studija ostao je u Splitu i sada jedva čeka do ga vidi. Sandra, kako je zovu svi stalni kupci, kaže kako je naporno biti prodavačica u doba korone, ne toliko fizički koliko psihički.
Zna kupce u dušu
- Prisutna je nelagoda, ali nema previše straha. Naporno je, ali prije svega psihički zbog cile situacije i zbog tih maski jer je teško disati ispod njih. Inače, šta da vam kažem. Mušterije neke moraš upozoravati, iako je logično da kad ulaziš i vidiš bocu za dezinficiranje ruku da to napraviš... Ali, mi smo kao kvartovski dućan i sve te ljude više-manje poznaješ. Uglavnom su svi pozitivni, čim uđu pozdravljaju me. Kažu ‘Evo moje lipe Sandre’ i pitaju jeste li umorni, pripovijeda uvijek ljubazna i susretljiva Sandra i dodaje:
- Drago nam je kada nam kažu svaka vam čast što radite, što ste tu pod tim maskama, mi ne bi tako izdržali. Ohrabrujuće je to čuti i moram stvarno reći da sve ovo vrime nisam ima loših iskustva. U početku su puno dolazili stariji ljudi iznad 70 ili 80 godina. Pokušaš im na fini način reći “A di ste mi vi došli. Vi ste najugroženiji sada.” Govorim to, jer znam da imaju familiju i unuke koji bi im mogli kupiti šta triba. Sada već manje dolaze. Ima ljudi, 50 posto, koji dolaze svaki dan, naročito koji stanuju bliže. Neki opreme više za par dana, a ima i oni koji svaki dan dođu po 10 deka salame. Ali kako sve više-manje poznajemo, odmah znam čim vidim kupca koliko tanke ili debele fete moram narezati - kaže Aleksandra Škugor i svoju priču o koroni jednostavno zaključuje.
- Nije normalno, ali će valjda proći!
Kraljice Kalelarge i Gorice
Na opustjelim gradskim ulicama one su svakoga dana. Na “bojišnici” protiv korone njihovo oružje su metla i škovacera. A nije im lako, jer mnoge od njih u Šibenik putuju iz okolnih mjesta, čak i susjedne županije. U vrijeme kada nema javnog autobusnog prijevoza mnogima to znači svakojako snalaženje, pa čak i pozivanje taksija da se na vrijeme dođe na posao. Zora nije željela reći svoj prezime, jer, kaže, ionako svi znaju da se među čistačicama iz šibenskog Zelenog grada, jedino ona tako zove, ali je otkrila da živi u Perkoviću i ponekad do posla može jedino taksijem. A to, bome i košta, pa Zoru ljuti što u cijeloj ovoj situaciji nikoga ne zanima kako ljudi na selu žive. Na živce joj idu i novinari koji ne dođu to vidjeti i krizni stožeri, nacionalni i županijski, koje ne može dobiti na telefon. Nema na selu ni dućana, ni bankomata i nitko se ne pita kako taj narod funkcionira - kaže Zora. Ali, zato, dodaje, posao funkcionira.
- Na posao ideš, platiš čovka i ideš. Taksi me dođe priko 300 kuna. Mi normalno radimo ka uvik. Ništa manje i ništa više, sve funkcionira normalno. Dolazimo u 7 sati na posa, samo odlazimo jednu uru ranije. Ja čistin na Gorici, manje je sada smeća po ulican, ali proliće je, ima trave, to moramo čistit – reći će Zora i pita se od čega će “svit živit ako ovo potraje. Men se čini da će više svita psihički obolit nego ovako.”
Njezina kolegica Agneza Morić na posao putuje iz Stankovaca, privatnim prijevozom zajedno s dvoje kolega. Osjeća kako su se ljudi opustili pomalo, ali brige ne prestaju. Ima dvije nevjeste, kaže, i obje bi skoro trebale roditi. Jedna početkom svibnja, druga u kolovozu, pa Agnezu muči kakav je protokol u bolnici i hoće li sve dobro proći.
- Radin u Kalelargi, sve do katedrale i Pelgrinija, onda uz Konzervatoski odjel gore do pazara. Smeća ima, ne kao prije, ali ima. Evo neko je ostavija ciment doli kod skala. Stavila sam to u vriću i čekam kariolu da odvezem. Nema ljudi po ulicama, pa nema čika, ali šporkaju golubovi sada – govori Agneza i napominje kako je lakše raditi kada nema ljudi i gužve pa nitko nikomu ne smeta, ali je vrlo ružan osjećaj dolaziti svaki dan u srce grada i uvijek iznova suočiti se s pustim kalama i tek s rijetkim prolaznicima prozboriti pokoju riječ!