Rat je u Šibeniku, odnosno u njegovu zaleđu, počeo na ljeto 1991. da bi se u rujnu spustio ravno u Šibenik. No, za 520 prvih šibenskih dragovoljaca rat je počeo davno prije, u siječnju 1991. prije točno 31 godinu. Očekivala se intervencija bivše JNA i izlazak vojske na ulice, temeljena na odluci predsjedništva bivše SFRJ, uz nasilno svrgavanje izabranih vodstava Hrvatske i Slovenije. Ono čega se jedan od tih dragovoljaca, Paško Erak, sjeća danas, što mu prvo padne na pamet, je da je bilo – hladno.
- Puhala je strašno jaka bura, i bilo je jako hladno. Mi smo bili podijeljeni u dvije grupe. Jedna, s istočnog dijela bivše općine Šibenik, bila je smještena u Primoštenu, u hotelu Marina Lučica, a druga, iz istočnog dijela općine, u Pirovcu, u hotelu "Miran". No, kako u Miran nisu mogli stati svi, jedan se dio ljudi, morao smjestiti u bungalove. I oni su se, u tim bungalovima, koji nisu bili predviđeni za zimu, nego samo za ljetno stanovanje, u ta četiri dana, od 21. do 25. siječnja, dok nas nije raspustilo, i vratilo svojim kućama, leda napatili. Koliko god deka da na sebe staviš, uvijek ledeno! - sjeća se i danas Erak, koji je već godinama glavni koordinator obilježavanja ovih događaja, koji svaki godine skupi između 120 do 150 preživjelih sudionika.
Jedina 'vojna sila'
Zadnje okupljanje imali su 2019. godine, prije pandemije. Skupe se i prisjete dana kada su uz policiju bili jedina 'vojna sila', koja je stajala na raspolaganju tadašnjoj Hrvatskoj u obrani svoje slobode i mlade višestranačke demokracije. Naoružani s 520 prvih pušaka, dobro poznatih mađarskih kalašnjikova, prvih koji su stigli u Šibenik, i koje su 'zadužili' 16. listopada 1990. godine. Uz 150 metaka po pušci - što je puni borbeni komplet od 'pet okvira'. Četiri u torbici, odnosno RAP-u, i jedan na samom 'kalašnjikovu'.
- Razlog mobilizacije bila je moguća intervencija JNA, temeljem naredbe o razoružanju, koje je predsjedništvo SFRJ donijelo 9. siječnja 1991. godine. Na temelju te naredbe, svi koji su posjedovali naoružanje bili su ga dužni predati prvoj jedinici JNA i to u roku od 10 dana. Kako se do 19. siječnja ništa nije dogodilo, taj je rok pomaknut do 21. siječnja - kaže Erak, koji navodi kako oni tada – 30 i jednu godinu prije – nisu u potpunosti ni bili svjesni dramatičnosti situacije.
Dan ranije, 18. siječnja predsjedniku dr.Tuđmanu dolazi informacija da je general Kadijević, tadašnji sekretar Saveznog sekretarijata za Narodu obranu, što je tada bio ministar obrane, u dogovoru s Borislavom Jovićem, koji je tada, kao srbijanski predstavnik, bio predsjednik predsjedništva SFRJ, pripremio i postrojbe, koje su trebale sudjelovati u napadu na Hrvatsku, izvršiti hapšenje čelnih ljudi Vlade i MUP-a – 5. vojna oblast, pripadnici VPO-a, PZO-a, padobranska postrojba iz Niša, Gardijska motorizirana brigada iz Beograda i Gardijska divizija iz Beograda - navodi Erak, uz podatak da je u redovima tadašnje milicije u Šibeniku bilo preko 70 posto pripadnika srpske nacionalnosti, a na području RH preko 50 posto, znatno više nego je iznosio postotak u stanovništvu, pa je njihovo organiziranje u vojnoj formaciji, bilo utemeljeno na odluci Vlade RH, koja daje ovlasti ministru unutrašnjih poslova da u slučaju rata ili neposredne vojne opasnosti može formirati postrojbe ustrojene po vojnoj organizaciji, od rezervnog i pričuvnog sastava policije.
Oduzeto naoružanje
Valja napomenuti kako je već prije toga, po nalogu SSNO, oduzeto naoružanje hrvatske TO i smješteno u vojarne JNA, iako je o tom oružju moglo odlučivati, jedino predsjedništva RH, po Ustavu. Također je SSNO odbacio zahtjev MUP-a RH da nam se da suglasnost za kupnju oružja u Crvenoj Zastavi u Kragujevcu, te iste opreme, koju je SSNO odobrio Srbiji za intervenciju na Kosovu. Kada smo mi iskazali odlučnost da nabavimo naoružanje izvana, makar i ilegalno, onda se ta ista JNA željela uključiti u razoružavanje, iako je prije toga već bila formirana tzv. SAO Krajina, koja je imala za cilj stvaranje Velike Srbije, na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.
U ta četiri dana, prisjeća se Erak, područje od Rogoznice do Primoštena je stalno nadgledao jedan patrolni brod, a ove u Pirovcu su nadlijetali helikopteri.
- Oni su znali gdje smo mi, samo nisu znali detalje – koliko nas je, kako smo i čime točno naoružani. Koliko smo mi s tom puškom, i 150 metaka mogli napraviti, to je sad drugo pitanje.
Paško Erak bio je tada zapovjednik jednog voda u Primoštenu. Trenutno, kao sudionik, priprema i knjigu o svim ovim događajima na području bivše općine Šibenik, stavljene u točno određen povijesni kontekst – od memoranduma SANU iz 1986. godine, do Rujanskog rata u Šibeniku, 1991. godine.
- Ključno je bilo oduzimanje naoružanja TO Hrvatskoj. To je golema količina oružja – nekih 200 tisuća pušaka i automata, oko 1400 minobacača različitih kalibara, ručnih bacača oko 10 tisuća, topova raznih sistema oko tisuća, PZO topova oko osam tisuća, raketnih protuoklopnih bacača oko 500, oko 200 komada raketnih PZO sustava, 250 tisuća protutenkovskih mina, 200 tisuća ručnih bombi, 30 tona eksploziva, po četiri borbena kompleta streljiva za sve ovo naoružanje i značajne količine vojne opreme. Da je Hrvatska imala sve ovo na raspolaganju, rat bi bio završio davno prije, još 1991. godine, a ne 1995. godine. A pitanje je bi li ga uopće i bilo, da je Hrvatska raspolagala s ovim oružjem. I tko bi nas se uopće usudio napasti? - mišljenja je Paško Erak.