Čak 125.000 obitelji u Hrvatskoj imale su ili imaju kredite u švicarskim francima. Kada je prije dvije godine krenuo val tužbi, jer se bližio kraj roka do kada su se one mogle podići zbog preplaćenih kamata, napravilo je to tada oko 30.000 građana. Do tog je podatka došla udruga Franak, a među tužbama našlo se i njih 400 na Općinskom sudu u Šibeniku. Danas je taj broj vjerojatno i veći, a među onima koji nisu dvojili hoće li tužiti banku zbog preplaćenih kamata i valutne klauzule u spornim kreditima, bili su Ana i Ivan Šimić, mladi bračni par iz Šibenika. Njihov je krimen to što su, nakon sedam podstanarskih godina, pomislili da je najnormalnije imati svoj stančić, planirati djecu i živjeti svoj hrvatski san! No, ništa se od toga nije dogodilo i sve se, gotovo preko noći, pretvorilo u višegodišnju noćnu moru.
Njihovu priču, kao i priče svih koji su iskusili "brak sa švicarcem", ovih je dana aktualizirala odluka Ustavnog suda RH kojom su odbačene ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka. Te su tužbe banke podnijele protiv presude Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda koji su za pravo dali udruzi "Franak" i njihovoj tužbi pokrenutoj preko udruge "Potrošač" u kolektivnom sporu zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak.
- Svi kažu kako u šoldima nije sve, ali, nažalost, sve se nekako vrti oko novca. Kada hranu kupujete na rate, a u novčaniku imate zadnjih 10 kuna i ne znate što ćete sutra, teško je otići na kavu, pozvati nekoga k sebi, slaviti rođendan, ići u kino... Sve vam je to ogromni luksuz. Prvo platite rate kredita, pa račune za režije, a onda što ostane – kažu Ana i Ivan.
Ana je diplomirana knjižničarka zaposlena u Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić", dok je Ivan strojarski tehničar i radi u privatnoj tvrtki. Njihova muka počela je prije 14 godina kada su u Zagrebačkoj banci podigli stambeni kredit za kupnju stana od 54 metra četvorna u zgradi na Baldekinu, izgrađenoj davnih 60-ih prošlog stoljeća. Ništa veliko i daleko od svakog luksuza, ali, konačno su imali vlastiti krov nad glavom pod kojim će, nadali su se, odjekivati i dječji smijeh.
Čekanje tečajne liste
- Mi smo zapravo htjeli dignuti kredit u eurima. Računali smo da će Hrvatska uskoro postati članica Europske unije i da je logično da kredit bude u eurima. Ali u banci su nam rekli da naša primanja nisu za to dovoljno velika i ponudili su nam kredit u francima. Svjesno su nam plasirali toksični proizvod. Za stan smo tako podigli kredit od 114.320 franaka, što je tada bilo 516.450 kuna. Rata je iznosila 2510 kuna s promjenjivom kamatom od 4,3 posto i to je tada bilo vrlo povoljno.
Ali, tako je bilo samo prvih pola godine, a onda je sve počelo divljati: razlika u tečaju i visina kamate, da bi nam sredinom 2011. godine anuitet narastao do 4100 kuna. Sjećam se kao danas kako bismo čekali ponoć i objavu tečajne liste HNB-a da izračunamo tu svoju ratu. Da smo kredit umjesto prvog u mjesecu morali platili desetog, tih naših 4100 kuna naraslo bi za još 250 kuna. U samo 10 dana! To su bili suludi iznosi, a nakon četiri godine redovitog plaćanja naša je glavnica porasla za oko 200.000 kuna – pripovijeda Ana.
Njihov kućni budžet počeo je pucati po šavovima, jer uz stambeni kredit opterećenje im je bio i kredit za automobil. Podigli su ga dvije godine prije stambenog, 2005. godine, a kupili su Renault Modus, za što su u Raiffeisen banci digli oko 93.000 kuna, odnosno 20.000 franaka. Tri godine plaćali su ratu od 1350 kuna, a onda je ona počela rasti i popela se na 2000 kuna. Iznosi obaju kredita tako su premašili tadašnju Aninu plaću, pa je Ivan, kako bi mogli spojiti kraj s krajem, svakodnevno radio prekovremeno, čak i subotom, ali unatoč tomu nikada nije uspijevao zaraditi više od nekih 7500 kuna.
Kažu da nevolja nikada ne dolazi sama. Neprospavane noći zbog "švicaraca" daleko je težim učinila drama koju su Ana i Ivan prolazili u nastojanjima da postanu roditelji.
- Uz taj nesretni franak, svatko od nas imao je svoj život u kojem je netko morao školovati djecu koja su bila na studiju, imao neke svoje druge probleme... Svašta smo se nagledali, i razvoda i samoubojstava... Ivan i ja par smo još od srednje škole. Istodobno dok smo se borili s bankama, proživljavali smo i svoju osobnu borbu. Išli smo devet puta na potpomognutu oplodnju, a to također košta. Na sreću, uz nas su bili i pomagali su nam naši roditelji, jer trebalo je platiti smještaj, neki dodatni pregled... Od tih devet pokušaja, jedan je rezultirao trudnoćom, ali brzo se dogodio pobačaj. Imala sam i dvije prirodne trudnoće, ali su i one završile pobačajem.
Strepnja za zdravlje
Ali, ni tu nije bio kraj Aninim mukama, pa čak i strepnji za život. Zbog velike količine hormona koje je primala u nastojanjima da postane majka, povećao se i rizik da oboli od karcinoma dojke. Najprije joj je bio dijagnosticiran fibroadenom na dojci, benigni tumor, koji je uspješno odstranjen, ali se nakon godinu dana na istome mjestu pojavio karcinom. Operirana je, ali nakon mjesec dana, zbog određenih sumnjivih indicija, odlučila se na mastektomiju, da bi sljedeće, 2019. godine, u svibnju ponovo završila u bolnici, ovaj put u Rijeci zbog rekonstrukcije dojke.
- Bilo je to vrijeme kada smo svi hvatali rok za podizanje tužbi za preplaćene kamate i valutnu klauzulu. U bolnici se pročulo da sam u "Franku" i ja sam, iz bolničke sobe u pidžami, držala konzultacije sestrama i cimericama u sobi... Bilo je nevjerojatno. I mi smo tada digli tužbe za oba kredita, za kamate i valutu. Za koji mjesec proći će i dvije godine od kada smo tužili banku, ali na šibenskom sudu nije se ništa dogodilo. Čak nije održano ni pripravno ročište. Nema nikakvih pravnih radnji, osim što je tužba za kredit za auto bila prebačena na sud u Karlovac, pa je opet vraćena u Šibenik. Nije mi jasno što se tu toliko čeka, kada je situacija oko preplaćenih kamata i ništetnosti valutne klauzule čista. Ustavni sud je to sada potvrdio, a već imamo i pravomoćne presude za takve slučajeve – čudi se Ana.
Ona i Ivan pak lakše su počeli disati kada su uspjeli konvertirati stambeni kredit 2015. godine. Još prije uspjeli su otplatiti i kredit za auto. A kako ih je život naučio da ništa neće dobiti na pladnju, svoju borbu nastavljaju dalje i banci redovito šalju dopise, molbe, zahtjeve.... Odavno su, zahvaljujući članstvu i volontiranju u udruzi "Franak", puno toga naučili o svakojakim mogućim bankarskim smicalicama.
- Nakon što smo konvertirali kredit, rata nam je pala na 3207 kuna, a nakon što smo jednu otplatili, željeli smo otići iz Zagrebačke banke. Jedan od razloga je i to što sam kao dodatno jamstvo, uz hipoteku na stan, morala uplatiti i policu životnog osiguranja. Banka ju je vezala uz kredit i do police sam mogla samo nakon otplate kredita, a mi smo htjeli taj novac prije. Naime, nakon konverzije i redovitog plaćanja svih rata, vrijednost stana u međuvremenu je bila veća od preostalog iznosa kredita, a i cijene su porasle na tržištu nekretnina u Šibeniku. Banka je samom hipotekom bila više nego osigurana. Ali nisu pristali da nam dadu našu policu, a nisu željeli ni da nam kredit prebace u kune i mi smo se prebacili u drugu banku, gdje smo sve to riješili i gdje rata iznosi 2750 kuna s fiksnom kamatom, koju sam čak dva puta u pregovorima s bankom uspjela smanjiti, zato što su oni u međuvremenu na tržište plasirati nove kunske kredite s nižom kamatom.
Ne odustajte!
Ipak, prema izračunu, Ana i Ivan svoj su maleni stan na Baldekinu preplatili za ukupno 160.000 kuna, a auto za 10.000 kuna. Sve to bez zateznih kamata.
- Optimistična sam u vezi s daljnjim razvojem situacije. Iako, ona nas je obilježila. Kao mladi par u tridesetima, može se reći najljepšim godinama života, mi smo se stvarno svega morali odreći! Ali, optimistični su i svi u udruzi "Franak". Nikada nisam vidjela tako borbene ljude, odlučne da sve istjeraju na čistac. Moj je savjet ljudima da se bore za svoj novac koji su nam banke nezakonito oduzele. Imamo sada puno pravnih aspekata koji nam daju za pravo, uključujući sud EU-a i sudsku praksu drugih zemalja u EU-u.
Zato me ljute bankari koji govore da se tužbe baš i neće isplatiti. Ali ako se za 160.000 kuna ne isplati boriti, kolika je naša preplata za stan, onda su oni super bogati ili žive na nekom svom planetu. Ljute me i zločesti komentari onih koji kažu da smo sami krivi za sve ovo. Ali nemaju svi nasljedstvo, visoke plaće i slično, pa nemaju potrebu ni dizati kredit. Ljuti me bahatost banaka koje nisu ostavljale ljudima nikakav prostor da se izvuku, a mnogi su se razboljeli, ostali bez posla. Samo su grabili i grabili. A iza svih tih kredita ljudske su sudbine i životi – zaključila je Ana Šimić.
Godinu i pol na tabletama
- Pet godina sam stalno radio prekovremeno i na kraju dobio tešku upalu pluća, pao mi je imunitet i završio sam u bolnici. Krpali smo kraj s krajem, a da bismo to mogli, morao sam prodati i svoj bubanj marke Ludwig. Ja, inače, imam bend i sviram. Najteže je kada u gradu nekog sretneš i pozove te na piće, a ti uvijek izmišljaš i govoriš da ne možeš, jer žuriš i imaš neke obveze dogovorene.
Nekada našu situaciju nisu shvaćali ni svi u obitelji. Nismo baš kukali, pa su valjda mislili da nam i nije toliko teško. Najgore je što se zbog svega počneš nekako socijalno distancirati. Mi više nismo išli na putovanja, dočeke Nove godine... Ništa od toga, jer je to nama sve bio veliki luksuz. Vrhunac je da odemo do šetnice u Kanalu sv. Ante. To je naš izlet. Zbog svega toga postao sam anksiozan i pio tablete skoro godinu i pol. Spasila me kujica Bella koju sam nabavio za Anu, da bi na kraju ispalo da je više trebala meni, jer te šetnje u prirodi stvarno opuštaju – ispričao je Ivan Šimić.
Lopovi, lopovi
Ana Šimić jedna je od malobrojnih Šibenčana koja je zbog samovoljnog i jednostranog dizanja kamate podignula optužni prijedlog na šibenskom Prekršajnom sudu protiv Zagrebačke banke. Banka je spor izgubila, ali je cijeli slučaj za Anu bio vrlo stresno iskustvo.
- Imala sam zakazanu raspravu i užasno sam se osjećala. Srce mi je toliko lupalo, jer, eto, idem ja na sud tužiti nekoga za svoje pravo. Svi smo mi odgajani da imamo dobru vjeru, da vjerujemo u sustav. Da su mi u banci rekli da dignem kredit u jenima, rekla bih: 'O.K., hvala što ste mi rekli!' Mi imamo kumove u Austriji koji su i digli kredit vezan uz jen i s 1,5 posto kamate. Banka je na kraju kažnjena s 80.000 kuna, a predsjednik uprave kao odgovorna osoba s 8000 kuna i sav taj novac uplaćen je u državni proračun, jer je to bila takva tužba – objašnjava Ana, koja s ponosom ističe i svoje sudjelovanje na velikom prosvjedu dužnika u 'švicarcima' održanom 2015. godine u Zagrebu.
- Bilo je stvarno veličanstveno. Neću zaboraviti jedan prizor: idemo mi Ilicom i u jednom trenutku smo utihnuli. Prolazili smo pokraj dviju curica koje su stajale na pločniku, a onda jedna digne ruke uvis i vikne 'Lopovi!', i svi u povorci živnu uglas 'Lopovi, lopovi!'.