Udruga „Izvor ljubavi“, koja pruža pomoć djeci s teškoćama u učenju, ulazi u petnaestu godinu uspješnog djelovanja. Za to vrijeme kroz udrugu je prošlo 307 djece i 43 stručna suradnika iz županije te 19 vanjskih stručnih suradnika iz Zagreba, Splita i Zadra. Priča o udruzi „Izvor ljubavi“, jedinoj takve naravi na području Šibensko-kninske županije, koja svojim radom daje značajnu podršku i školskom sustavu i roditeljima koji ne mogu sami pomoći djeci s teškoćama, prava je „Šibenska priča o disleksiji“.
Upravo pod tim naslovom u travnju planiraju tiskati brošuru povodom ove značajne obljetnice.
- Veliki broj škola još uvijek nema stalno zaposlene stručne suradnike, profesore-logopede, a izostaju i specijalne poliklinike za djecu s teškoćama u učenju, tako da im naša pomoć puno znači - rekla je uvodno Majda Ivanda, jedna od inicijatorica osnivanja i predsjednica od registracije udruge. Njezina kći, koja je tada pohađala četvrti razred osnovne škole, imala je problema s učenjem. U početku nije znala što je u pitanju, a željela joj je, kao svaka majka, pomoći. Stjecajem okolnosti došla je u kontakt s drugim roditeljima koje je mučio isti problem.
- U rujnu 2007. godine sastali smo se, nas šestero roditelja, podijelili svoje tjeskobne priče i strahove. Disleksija je za nas bila enigma. Djeca su imala problema s čitanjem, sa slovima i brojkama, a u nekim drugim stvarima su bila izvrsna. U traganju za pomoći prošla je ta prva godina, potražili smo pomoć stručnjaka i u travnju 2008. osnovali udrugu za pomoć djeci s disleksijom.
Počeci su bili jako teški, bili smo prepušteni sami sebi, znali smo da je našoj djeci „nešto“, ali nismo znali uzrok niti odgovor na pitanje kako pomoći svojem djetetu. Imali smo samo veliku upornost i ogromnu ljubav i želju da nam dijete uspije u životu. Trebalo je za svako dijete postaviti pravu dijagnozu i dati nam naputke što činiti i kako s djetetom raditi, jer ono samo nije moglo „nadoći“, kako su nam često znali u školi govoriti – prisjeća se Majda početaka.
Teški počeci
Nisu imali prostor za rad i sastajali su se u Majdinoj garaži, a već 2009. organizirali prvi seminar o disleksiji s predavačima iz Zagreba.
- Željeli smo javnost upoznati s disleksijom, jer ona nije bolest, već teškoća, te poručiti da su našoj djeci potrebne drugačije metode učenja. Održavali smo logopedske radionice, nabavljali didaktička pomagala i stručnu literaturu i išli korak po korak i 2012. godine od Grada Šibenika dobili smo na korištenje prostor, tridesetak kvadrata, na Vanjskom. Opremali smo se sa svim potrebnim didaktičkim i metodičkim materijalima, nabavili „ploču pametnicu“ koja je promijenila dječju frustraciju u motivaciju i pokazala im da mogu učiti na jedan drugi način. Na cijelom tom putu razvoja Udruge svoj obol su dali brojni naši volonteri i stručni suradnici, a posebno bih istaknula profesoricu Đinu Lugović, koja nas je usmjerila na pravilan put i rad te Bojanu Bego, koja je radila na pisanju projekata – govori Majda.
U travnju 2015. godine Udruga se s Vanjskog preseljava na Baldekin, u Šibenčanima poznati Plavi neboder, gdje se i danas nalaze. Od Grada Šibenika dobili su na korištenje 90 kvadrata koje je trebalo urediti i opremiti. I malo-pomalo sve su dotjerali "u red".
- Ovdje imamo kreativno-sportsku sobu, logopedsku sobu, sobu za pomoć u učenju i sva pomagala koja su potrebna u radu s djecom. Najveći problem nam je, a to je u cijeloj zemlji, sve ove godine rada doći do logopeda, što je razlog da ga u nekim periodima nismo imali. Uspjeli smo riješiti to pitanje i od 1. studenoga prošle godine dva puta mjesečno po devet sati dolazi nam logopedica iz Splita Nina Kupusović Majica, koja radi s našom djecom i za to je honorarno plaćamo. Svi ostali koji u udruzi rade su volonteri, a zapošljavali smo kroz minule godine osobe na projektima za koje bi sredstva dobili na natječajima Ministarstva obrazovanja
Inače, financijski naš rad pomaže Grad Šibenik s 18.000 kuna godišnje, a iz proračuna Šibensko-kninske županije dobijemo 25.000 kuna. Treba dodati i mjesečnu članarinu u iznosu od 100 kuna, tako da se sredstava za rad skupi. I mi smo zadovoljni – Majda će. Trenutno je 25 djece s kojima individualno radi devet stručnih suradnika, volontera, i pokrivena su sva područja. Podsjetit će Majda na to da su jedina Udruga u Hrvatskoj koja je organizirala Ljetnu logopedsku školicu, prvu 2012. godine. Ali, ona nije opstala upravo iz financijskih razloga. Trajala je 15 dana, trebalo je platiti smještaj predavačima, honorare… Oko 35.000 kuna, što Udruga više nije mogla osigurati.
Rezica Mudronja: Spasili su mi dijete
Vjerna „Izvoru ljubavi“ i neizmjerno zahvalna što postoji je Rezica Mudronja iz Murtera, čija je kći Eleonora, danas studentica prve godine specijalističkog studija menadžmenta pri šibenskom Veleučilištu, nekoliko godina dolazila u udrugu i naučila kako učiti.
- Bilo je to 2010. godine, Eleonora je išla u peti razred osnovne škole i imala velikih problema s učenjem i jako loš uspjeh u školi. Zatražila sam pomoć kod prof. Lugović i ona me uputila na ovu udrugu. U vrlo kratkom vremenu promjene su bile vidne, ona je napredovala i mogu doslovce mogu reći da su mi spasili dijete. Kod tih divnih osoba koje su radile s njom, a svi su bili volonteri, naišla je i na veliku podršku. Uz znanje, dali su joj i hrabrost da se bori i izbori za sebe i za ono što zna. Mi smo uspjele i zato bih svakom roditelju čije dijete ima problema s učenjem poručila da problem ne „guraju pod tepih“, nego da potraže pomoć – rekla nam je Rezica.
Eleonora o disleksiji i tome što je prošla kako bi postigla što bolji uspjeh u životu govori bez ikakvih predrasuda.
- Čovjek u svakoj životnoj prilici, pa tako i u ovoj, treba ustrajati, biti hrabar, strpljiv i vjerovati da će, ako danas nešto ne ide, sutra biti bolje. Moj najveći problem je bio što nisam dobro čitala, slovkala sam do trećeg, četvrtog razreda osnovne škole. Najveći strah bio mi je kad me se prozove da čitam.
Doduše, niti danas ne mogu stati pred gomilu ljudi i čitati, postoji taj strah, ali ja danas čitam normalno i znam što učiniti ako mi „zapne“. Ići dalje, nikako se ne vraćati nazad. Na primjer, i na faksu sam imala problema s engleskim, ali zahvaljujući tomu što su mi u „Izvoru ljubavi“ pokazali i naučili me kako se nositi s tim problemom, uspjela sam – ispričala nam je svoje iskustvo Eleonora.
Predsjednica Majda nije mogla sakriti suzne oči na ovo svjedočenje, jer je i sama tu školu prošla. Njezina kći više ne treba pomoć, ali Majda je nastavila i dalje raditi i „grebati“ za Udrugu. Medicinska je sestra u mirovini od prije dvije godine, radni vijek provela je na OHBP-u šibenske Opće bolnice, i dalje – kaže – ima snage i volje pomagati i raditi s predivnim osobama koje srcem i znanjem žele pomoći djeci s teškoćama u učenju.
- Kad se danas osvrnemo na sve te protekle godine, postajemo svjesni i ponosni jer se naša upornost isplatila. Jer ta naša djeca danas su obrazovani ljudi, sad već majke i očevi koji su svoju teškoću prebrodili i pronašli su svoj put u svojim darovitostima te postali zadovoljni i sretni – reče na kraju.
Vole pomagati drugima
Među devetero volontera koji pomažu djeci s teškoćama u učenju su Dinka Miočević, Lucija Knežević i Antonija Sutlović. Pedagoginja Antonija radi kao asistent u nastavi u šibenskoj OŠ Petra Krešimira IV, a od travnja 2018. volontira u „Izvoru ljubavi“.
- Kroz rad u udruzi stječem nova iskustva, a znanje koja sam naučila na fakultetu prenosim djeci kojima je pomoć potrebna. Radim s djecom nižih razreda i uglavnom se baziramo na čitanje, a djeci kojoj teže ide pisanje radimo na grafomotorici i rukopisu. Individualno radim sa svakim djetetom, s tim što uvijek malo vremena ostavimo i za didaktičke igre – kaže Antonija. Magistrica kemijskog inženjerstva Lucija volontira dvije godine i „zadužena“ je za rad s djecom koja imaju problema s učenjem matematike, fizike i kemije.
- Moje prvo volontersko iskustvo je iz studentskih dana u splitskoj Udruzi „Most“, koja također pomaže djeci. Kad sam se vratila u Šibenik, saznala sam za „Izvor ljubavi“ i …eto me. Odgovara mi individualni pristup i uživam pomagati – kaže Lucija. Po godinama volontiranja u „Izvoru ljubavi“ najduže od njih je Dinka, od 2010. godine, a Majda za nju kaže da joj je „desna ruka“. Magistar je primarnog obrazovanja (razredna nastava i hrvatski jezik za više razrede), a odnedavno radi kao odgojiteljica u dječjem vrtiću u Tribunju.
- Nekada sam puno više vremena provodila u udruzi, jedno vrijeme bila zaposlena i na projektu preko ministarstva, ali najviše sam radila volonterski. U zadnje vrijeme zbog privatnih i radnih obveza nemam vremena za sudjelovanje na radionicama, rad s djecom, tako da sada više radim na tehničkim poslovima. Inače, ranije sam radila radionice za razrednu nastavu i radionice hrvatskog jezika za više razrede, pa i srednjoškolce – rekla nam je Dinka.
Sve naše sugovornice kažu da bi se u cijelu priču trebali više uključiti i roditelji, komunicirati sa stručnim suradnicima te kući raditi sa svojom djecom. Također, u Udruzi su primijetili da je djeci potrebno više podrške i pomoći otkad je pandemija te da održavanje nastave „online“ djeci s teškoćama u učenju stvara dodatne probleme.
