Jednom kada sve ovo prođe ili, kako se to često govori u posljednje vrijeme, kada u “novom normalnom” životu naučimo funkcionirati u društvu s koronavirusom, i oni, sanjaju o tomu da zagrle svoju djecu, popiju kavu na rivi, prošeću nekim šoping centrom, da dođe ljeto i da se okupaju u moru, na plažama, ma kako one izgledale s novim, posebnim mjerama zaštite...
Liječnici i liječnice, medicinske sestre i osoblje šibenskog covid odjela, smještenog na Odjelu za infektivne bolesti šibenske Opće bolnice te u zgradi Odjela otorinolaringologije (ORL), od prvoga dana od prije nekih mjesec i pol dana kada su se pojavili prvi pacijenati zaraženi novim koronavirusom, nagledali su se svega i svačega, svih izdanja i oblika opake bolesti, strepeći za živote ljudi koje su liječili, bojeći se pomalo i za svoje vlastite, ali još više za svoje obitelji kojima su se nakon nakon posla i odrađenih smjena vraćali kući, nastavljajući život s najbližima pod istim krovom, ali na distanci! I premda su im pljeskali i javno im, sa svih strana, upućivali zahvale, ne osjećaju se kao junaci. Samo radimo svoj posao koji smo sami izabrali, poručuju kao jedan. Zapravo – jedna, jer, eto, slučajno ili ne, ispalo je da su naše sugovornice, kao i u priči o šibenskim prodavačicama, sve žene – liječnice i medicinske sestre.
Magda Labor, anesteziloginja i intezivist, iza sebe ima ukupno 26 godina liječničkog staža, od kojeg je 10 godina radila na terenu, na hitnoj, i stvarno je, kaže, svega vidjela, a kada je korona stigla i u Hrvatsku, nije ju bilo strah za sebe. Kada radite u bolnici, reći će, nikada ne znate kada i gdje nešto možete “pokupiti”. No bojala se za svoju obitelj.
- Dobro smo organizirani i dobro funkcioniramo na našem covid odjelu. Radimo u turnusima jedan dan 12 sati, drugi 12 sati noću i onda smo 48 sati slobodni. Tako radimo 14 dana, a onda smo u izolaciji i dolazi druga ekipa. Kad odem kući, pokušavam se odvojiti od svoje obitelji koliko god je to moguće, ali naravno da nije u potpunosti. Živim u svojoj sobi i imam svoje kupatilo. Na sreću imam tu mogućnost. Suprug kuha i ide u trgovinu, a sin je student i ima online nastavu tako da je s tim poprilično okupiran, govori Labor.
Fali ljudski dodir
Svakodnevica ipak otkriva koliko, ustvari, ništa nije svakodnevno ni uobičajeno.
- Komuniciramo kroz hodnik, vičemo jedni drugima. Malo je teško, ali najviše fali ljudski dodir. Znate, kada vam je tu dijete, a ne možete ga zagrliti..., kaže pomalo drhtavim glasom. Dodaje kako je i sama rizična skupina jer je asmatičarka, a dogodilo joj se i da se na početku kada su na odjel počeli stizati najteži pacijenti, razboljela. Nije ju, nasreću, dohvatila korona, ali jest bura! Naime, nakon kontakta s pacijentima i skidanja zaštitne odjeće, sve medicinsko osoblje, tako propisuje protokol, mora 20-ak minuta ostati vani na zraku i provjetriti se, stojeći gotovo samo u donjem rublju.
- Išla sam u dvije pratnje u Split, gdje sam vodila pacijente po onoj najgoroj buri i hladnoći koja je bila. Zračila se vani i onda sam dobila temperaturu i počela kašljati. Inače, sam asmatičarka i znala sam da me ubila bura, smije se dok to priča, ali joj tada nije bilo do smijeha. Zbog toga je morala biti i testirana. Test je, kako je i očekivala, bio negativan pa se vratila na posao. Razina stresa svih koji rade na covid odjelu, priznaje, vrlo je visoka, ali s tim se, ističe, morate znati nositi. Doktorici Labor u trenucima odmora u tome pomažu video igrice. Nije ih prije igrala, ali sada partija Mahjonga i Candy Crusha dobro dođe!
- To mi je kao neka protuteža bolnici. Sin mi se ruga da igram visoko intelektualne igre, ali ne mogu više slušati vijesti ni čitati, jedino stručne stvari. Umreženi smo s kolegama, čak i s ekipama s Klinike Mayo. Jedino to čitam. Koliko god da sada o ovoj bolesti više znamo nego u početku, još uvijek se o svemu tomu vrlo malo zna. To je nova i teška bolest kod pacijenata koji završe na respiratoru, napominje Labor i otkriva kako se i u teškim vremenima događaju dobre stvari. Kao kolektiv, kaže, svi se se više povezali i zbližili. Pa, čak ako se na jesen, bolest i vrati, bit će, uvjerena je, lakše, jer više nije tolika nepoznanica kao u početku. Do tada, jedva čeka popiti kavu na rivi i gledati more!
Smrzavanje na buri
Glavna sestra na Odjelu za infektivne bolesti Nada Burić kaže kako je prvotni strah koji je osjećala, nestao čim bi ušla u sobu s pacijentom.
- Vjerojatno smo ljudima bili čudni onako obučeni, jer se dobro ne vidimo niti čujemo... Ne možete pacijentu ni iglu dobro ubosti pod tim zaštitnim odijelima, rukavicama, maskama, vizirima... Takvi su nam uvjeti i morate se snalaziti, iako nitko od tih ljudi ne zna ni kako se zovete ni kako izgledate. Na našem odjelu je dobro što svaka soba ima izlaz na balkon, pa se vidimo kroz ta balkonska vrata, malo popričamo i tek onda ulazimo. U početku me bilo strah, ali sada je sve normalno, rutinski. Sada se već obučemo u zaštitno odijelo za 10 minuta. Najgore je što se vani, na balkonu moramo zračiti, pa i kada je puhala ona marčana bura. Kada sve sa sebe skinete i ostanete u jednokratnoj robi koja nije ni platno ni papir, ispod koje imate samo donje rublje. Tada smo se svi doslovno smrzavali. Tu je i stalno pranje ruku, trljanje alkohola i umivanje. Čak se i lice prebriše alokoholom, tako da nam je sva koža isušena...
U početku, nastavlja sestra Burić, većina pacijenata dolazila je iz Murtera.
- Najljepši trenuci bili su kada nam se pacijenti vrate s respiratora, ovdje budu još 17 dana i odu kući, premda je nashvatljiva reakcija okoline kada izolira te ljude, jer svatko od nas može može biti pozitivan. Tko zna hoće li se bolest vratiti na jesen, za Božić... svejedno, govori Burić koja radi uglavnom u jutarnjoj smjeni i svaki dan odlazi doma. Živi sama sa suprugom. Djeca su joj već velika i žive u Zagrebu i Žaboriću. Ponosna je baka četverogodišnje Luce i najteže joj pada to što se s unučicom viđala samo kroz prozor automobila. No, kada je nedavno testiranje pokazalo da je negativna, nakon dužeg vremena pao je i prvi zagrljaj.
- Jedan je dan plakala preko Vibera da bi došla kod mene, ali je mama rekla da ne može jer baka ima bakterije. E, sada sam rekla dođi Luce svojoj babi, baba je negativna, s radošću kaže Burić.
Blaža slika
Jasminka Brkičić, specijalistica je za infektivne bolesti i korodinatorica je šibenskog covid odjela i zamjenica voditeljice infektologije Blanše Bilić. Šibenčani je, objašnjava uz smijeh i dalje zovu doktorica Periša, prema njenom djevojačkom prezimenu. Valjda im je slavonsko prezime Brkičić teže zapamtiti ili ga brkaju sa šibenskim Brkić. Tko zna, ali doktorica Periša dobro zna koliko stresno bilo raditi posljednjih tjedana. Iako broj oboljelih u Šibensko-kninskoj županiji stalno pada, na covid odjelu intenzitet posla ne opada.
- Imamo manje pozitivnih slučajeva i svi koji dolaze posljednjih desetak dana imaju blažu kliničku sliku, nego na početku kad su bili znatno teži pacijenti. Čak i stariji pacijenti koji su posljednjih dana dolazili iz Knina bili su sa blagim kliničkim slikama, što je i nas iznenadilo. U početku je to bilo strašno. Svi pacijenti otežano su disali i trebali su suport kisikom u velikim dozama. Svi naši pacijenti koji su završili na respiratoru bili su upravo iz tog prvog vala iz Murtera. Sada su ili asimptomatski ili blažih kliničkih slika. Većina ljudi za koje postoji imalo sumnje da su pozitivni, moraju ovdje doći i zato nam ne pada intenzitet posla. Imali smo pacijente koji su imali, primjerice, moždani udar, slomljeni kuk ili kakvu drugu bolest, ali moraju prvo doći kod nas da dokažemo da su negativni kako bismo ih mogli usmjeriti na druge odjele, objašnjava Brkičić. I dok hvali sjajnu suradnju sa kolegama epidemiolozima, ističe kako je Covid-19 svima potpuno nepoznatom bolesti.
- Iako sada puno više znamo i dalje je puno upitnika u svakodevnom radu. Naravno, da se ljudi boje nepoznatog. S druge strane, ja sam konkretno cijelo vrijeme u svojoj kući sa svojom obitelji, a nitko naravno ne želi zaraziti svoju obitelj. Mogla sam se organizirati i da idem u studentski dom (koji je osiguran za samoizolaciju prvenstveno zdravstvenog osoblja, op. a.), ali budući da sam infektolog i pretpostavlja se da tu budem od prvog do zadnjeg dana, teško je bilo odrediti koje je to razdoblje kada ću biti odvojena od obitelji. Infektologa je ionako malo, tako na smo stalno tu, a kod kuće smo se prilagodili. Imam dvoje djece, od 15 i 7 godina i s mlađim djetetom bilo je, naravno, više problema oko prilagodbe i oko te udaljenosti. Djeci je to teško prihvatiti. Spavam u posebnoj sobi, jedemo odvojeno, ali sve je toplije vrijeme pa možemo zajedno biti vani na dvorištu. U redu je da ljudi iziđu vani u prirodu, pogotovo oni koji žive u zgradama, ali je važno držati razmak. Naglasak je da ljudi budu odgovorni, ističe Brkičić i zaključuje kako, barem kada je riječ, o njezinu poslu, povratka u normalnu sigurno skoro neće biti. Dok god postoji prijetnja koronavirusom i sumnja na zarazu, sve će to morati proći morati proći “kroz ruke” šibenskog covid tima.