Crkveno-turistički projekt CivitasSacra (Sveti grad), svojevrstan sakralni muzej u staroj gradskoj jezgri Šibenika, proizveo je dosad puno bijesa kod Šibenčana. Službeno se deklarira kao integrirani program za unaprjeđenje turističke ponude Šibenika temeljene na valorizaciji kulturne baštine katedrale sv. Jakova i palače Galbiani.
Nositelj projekta (investitor) je Šibenska biskupija, partneri su Grad Šibenik, Turistička zajednica grada i "Mihovil" d.o.o. (biskupijska tvrtka). Idejni projekt potpisuje agencija za izdavaštvo, dizajn i marketing, "Kocka". Ukupna vrijednost projekta, koji se najvećim dijelom financira iz Europskog fonda za regionalni razvoj, iznosi 36.380.859,94 kune, od čega je oko 31 milijun "europski". Radovi su započeli 15. rujna 2016. godine, a trebali bi biti završeni do polovine ožujka ove godine.
Milijunski projekt Biskupije radi se predugo, uz otužne devastacije povijesne gradske jezgre, na štetu života u gradu i napose opstanka malih obrta i trgovaca koji se svim nedaćama usprkos nisu dali iz grada. S Medulićeva trga, gdje je i budući crkveni muzej, nestale su stare, kamene ploče, a gdje i kako, ne zna se (?!). Nove još nisu stigle pa je ovaj nekad živopisni kameni trg, odnedavno omeđen dvama novim boutique hotelima, dijelom nakazno devastiran – betonom! Čeka se isporuka novog kamena, a ne bi se čudili da stare kamene ploče uskoro krase nečije privatno dvorište…
Projektom CivitasSacra rekonstruira se i modernizira (?) palača Galbiani u kojoj se oprema interpretacijski centar posvećen zaštićenom UNESCO-ovu spomeniku, katedrali sv. Jakova, multimedijalni centar i suvenirnica. A poslovično pragmatična Crkva, na dvije gornje etaže palače Galbiani oprema i restoran. Istodobno, u podnožju katedrale postavlja se internetsko-prezentacijski infopult s Wi-Fihotspotom i klupama. I upravo u tom "podkatedralnom" internetskom pultu je "kvaka 22" šibenske "facebook revolucije". Jer, pred njim je morala, ne zbog projekta, nego zbog nečije samovolje, uzmaknuti pulustoljetna pitospora, zelena vizura jedinstvene šibenske katedrale, koja, po svoj prilici ima svoju iznimnu povijesnu i kulturološku vrijednost kao izgledna ostavština čuvenog hrvatskog arhitekte Harolda Bilinića.
Bilinić je, naime, zaslužan, uz ostalo, i za rekonstrukciju i restauraciju šibenske Gradske vijećnice (Lože) i još nekih građevina razrušenih u bombardiranju Šibenika tijekom Drugog svjetskog rata, ali i za projektiranje malih zelenih oaza u starom gradu, pa vjerojatno i one podno katedrale. Utoliko je zločin uklanjanja pitospore pilom i silom svakako još veći.
Iako je već postalo notorno da u Hrvatskoj narod ne reagira ma koliko ga se tlači, harači, ignorira i ponižava, Šibenčani su se zbog svoje pitospore (mirte) žestoko pobunili. Gorjele su društvene mreže, palile su se, uzduž skala koje vode do katedrale, nadgrobne svijeće, žalilo za zelenim, mirisnim grmom bez kojeg ništa više nije kao prije…
I kao što su svojedobno nakon miniranja Mostarskog mosta, Mostarce tješili da će im izgraditi još stariji i ljepši, tako i šibenske gradske vlasti, svjetovne i crkvene, jer to jedno bez drugoga ne ide, mijenjaju agresivni ignorantski kurs i poručuju Šibenčanima da će na mjestu bešćutno posječene polustoljetne pitospore (mirte) podno skala katedrale sv. Jakova posaditi novu, još stariju i ljepšu. Sad, baš da će biti starija, a i ljepša, teško, ali istina je da će pitospora ponovno, na istome mjestu gdje je desetljećima rasla i cvala, opet cvasti.
– Javnost taj potez nije prihvatila s odobravanjem te je projektantima dan naputak da se prostor, po uređenju, dodatno hortikulturno oplemeni – oglasili su se pokajnički iz šibenske gradske uprave, javno preuzimajući odgovornost ("djelatne službe Grada, zajedno s projektantom i investitorom na terenu, procijenile su da je lokaciju neophodno temeljito sanirati, što je podrazumijevalo i uklanjanje zimzelenoga grma").
"Pokret otpora" građana mobiliziranih preko društvenih mreža, onih koji vole svoj grad u bojama, a ne tek crno-bijeli na pohabanim kartulinama, urodio je tako plodom. Svi akteri obračuna sa zelenilom koje je bilo svojevrstan prirodni, mirisni dodatak šibenskoj katedrali i njegova prepoznatljiva vizura, odlučili su se "posuti pepelom". Totem i videozid za potrebe Internetsko-prezentacijskog centra turističko-sakralnog projekta CivitasSacra, Šibenske biskupije, izmjestit će se upravo tamo gdje su po projektu i konzervatorima i trebali biti. Bliže misterioznom barakaškom objektu uz Biskupiju, gdje, navodno, privilegirano svećenstvo garažira svoja vozila, a dovoljno daleko da tim reklamnim instalacijama pitospora ne smeta, a ni one njoj. Pa je, dakle, raskošni zeleni grm uz zavojite katedralne stube "ubijen" uzalud! I već oplakan, ispraćen na drugi svijet lampionima u počast mrtvima…
- Restauratori će najprije sanirati devastiranu fasadu, zid od skala što vode prema katedrali, otući će se stara žbuka, uredit će se ograda skala. Sve o trošku Biskupije - kaže nam Miroslav Lucić, pročelnik gradskog Odjela za komunalne djelatnosti, koji je i potpisao zahtjev Grada Šibenika prema Zelenom gradu za uklanjanje zimzelenoga grma na dijelu k.č. 5906, k.o. Šibenik s datumom 12. veljače 2019. No, Lucić je samo izvršavao naputke nadređenih.
– Pet, šest dana poslije sanacije zida bit će zasađena i nova biljka. Čeka se, kaže Lucić, mišljenje konzervatora, njihovi uvjeti. O vrsti stabla odlučit će "Zeleni grad" u dogovoru s konzervatorima, ali vjerojatno će biti pitospora ili nešto slično - napominje pročelnik komunalnih djelatnosti Grada.
- Agronomi iz "Zelenoga grada" kažu da će i iz posječenog stabla niknuti mladice, a one u dva mjeseca narastu i do metar i po - veli Lucić.
Štoviše, kad se to stablo ovako radikalno ispila, dodaje pročelnik pozivajući se na agronome "Zelenoga grada", ono još brže raste (?!).
Dakle, dobro je da je posječeno, sad će rasti brže i biti još raskošnije!? Uostalom, a što i očekivati od tvrtke koja se ironično naziva "Zelenim gradom", a "motorkama" zatire sve što se zeleni…
I pročelnica šibenskog Konzervatorskog odjela Angela Bujas potvrđuje da su dobili zahtjev i da će idućeg tjedna sasvim sigurno izdati uvjete za restauriranje zida i ograde, a onda radovi, što se njih tiče, mogu započeti. Čim se sanira zid, obnovi ograda uz stube, nova pitospora (mirta ili što drugo) zauzet će staro mjesto.
Ali, zašto je sve to trebalo? Tko to silom provodi svoju volju i ne mari ni za potrebe građana, ni za njihovo mišljenje, niti cijeni ono što baštinimo od naših prethodnika, koji su bez sumnje ovaj grad voljeli više i iskrenije?
Šibenski konzervator Ivo Šprljan vjeruje, iako o tome nema pisanog traga, ali sve na to upućuje, da je i zelenilo podno skala od katedrale davno zasadio (i tu zelenu oazu osmislio) Harold Bilinić, hrvatski arhitekt neobično važan u konzervatorskom miljeu jer je bio posvećen obnovi kamenih građevina porušenih u bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskog rata.
Pod Bilinićevom je paskom rekonstruirana nakon rata i razrušena šibenska Gradska vijećnica. A u spomen i zahvalu ovom zaljubljeniku u kamenu arhitekturu, jedan od najljepših (ali zapuštenih) kutaka starog Šibenika nosi njegovo ime – Buta Harolda Bilinića.
- Za vrijeme rekonstrukcije i restauriranja šibenske Gradske vijećnice, Bilinić se naprosto zaljubio u Šibenik, a nastojao je razrušeni grad oplemeniti i osvježiti zelenilom, neutralizirati sivilo ruševina, dati ljudima novu nadu, pa je zelenilo interpolirao na više mjesta u gradu. Njegova je zelena oaza i na Gorici, gdje je bio restoran "Tinel", posadio je stabla koja su još uvijek tu i žive - priča nam Šprljan.
Bilinićev "zeleni rukopis" vidi se i na Medulićevu trgu, gdje je zasadio prekrasnu gliciniju koja je duž cijelog zida u proljeće prosipala svoje plave cvjetove. Do današnjeg dana. Bilo je još tih Bilinićevih oaza, poput one preko puta nekadašnjeg restorana "Alpa", gdje je zasadio nekoliko stabala, a na uglu "Alpe" jedan lijepi oleandar koji je s vremenom nestao.
Pred crkvom sv. Barbare napravio je kameni krug i u njega zasadio stablo, koje je raslo i razvijalo se sve dok ga nije grom pogodio i uništio. I dva "otoka" sa stablima između kamenih fasada i ulica, kod pizzerije "Kike", Bilinićevo su djelo.
- Gradska vijećnica je obnovljena 1961. godine, ali su radovi na popločavanju oko katedrale i na stepenicama trajali još i tijekom 1962. godine. Te su stepenice završavale jednim lijepim kamenim zidom jer je Bilinić želio neutralizirati pogled prolaznika na sve drugo, osim na katedralu, i zato je postavio taj kameni zid uz zavojite stube prema katedrali. I željezna ograda uz stube je njegov projekt, i onaj kameni stup koji je nosio fenjer. Bilinić je autor i postamenta na kojemu je Meštrovićev Juraj Dalmatinac, pa je sasvim logično da je i zelenilo podno stuba njegov rad - zaključuje šibenski konzervator.
– To je bila izvanredna Bilinićeva ideja, rešetkasta ograda, koju je zamislio radi sigurnosti prolaznika, i zelenilo koje se uz nju penjalo radi ugođaja i osvježenja. Sve je činio da nekako oplemeni sivilo porušenoga grada, da ljudima tim zelenilom udahne nadu - ispričao nam je Šprljan.
Konzervatori su redom zgroženi činom bezočne devastacije. Ali, kod nas se struku pita obično kad je već kasno. Kad se proizvede revolt, konsternacija, bijes građana.
Doista, kome pada na pamet u današnje doba kad su zelene oaze u gradu postale prava rijetkost, pače smetnja kojekakvim komercijalnim interesima, na ono malo preostalog zelenila nasrtati pilom i sjekirom. Samo zato da bi se hladna internetska tehnologija mogla komodati i biti turistima na oku. Što više informiranih turista, to više posjetitelja u palači Galbiani, dakle, i veća zarada. I što u tom znači jedna mala pitosporina kap? Zar to nije svetogrđe?
Najlakše je uništavati, ali graditi umiju samo vizionari, ljudi s idejom i misijom. A takvi nas već dugo napuštaju jer ovdje nemaju sugovornike, ovdje igra samo konjunktura moći, a ne znanja i stručnosti.