Sjedila je cijela naša novinarska ekipa na zidiću, tik do vatrogasnog doma u Zatonu čekajući dolazak premijera Plenkovića.
Kanaderi i air tractori su nam zujali poviše glava, tek nekoliko metara od krovova kuća, koji su odolijevali vatrenoj stihiji nošenoj jakim vjetrom iz smjera Vodica. Zaglušujuća buka, sirene, rotacijska svijetla - scena poput akcijskog filma u režiji Michaela Baya.
Pogled nam bježi na gospođu u već poznim godinama, kako se probija između vatrogasaca, vojske, policije, kolega novinara, laganim – nesigurnim korakom. U rukama nosi lonac kave. Trebat će, pomislimo, jer sunce već polako zalazi i postaje jasno da će borba s požarom potrajati do ujutro. Nažalost – tako je i bilo.
- Evo sinko, uzmi, okripite se malo i nek van je sritno – kazuje gospođa mladom vatrogascu.
- Fala in – zahvalno će golobradi momak, držeći lonac kave u jednoj, a čađom prekrivenu brentaču, u drugoj ruci...
Slika je to Zatona od prije nekoliko dana, kada smo po novinarskom zadatku izvještavali o situaciji s požarom, koji je, pokazat će se kasnije, bio najgori na šibenskom području u posljednjih 15 godina.
Sjeli smo danas opet u auto, uputili se prema Zatonu i Raslini, istom onom cestom kroz koju smo se taj dan, jedva provukli. Put nas prvo vodi do vatrogasnog doma u Zatonu ispred kojeg ne srećemo nikoga. Nema gospođe, golobradog mladića, a nema ni kave. Ista se ispijala u centru mjesta, kafići su u mirno, nedjeljno jutro puni, a tema još uvijek ista – požar.
Nek je glava na ramenu
- Šta da ti kažen, život ide dalje. Nema smisla sidit doma i plakat. Evo, taman je misa završila pa smo se spustili na piće, kako vidite, Zaton je pun svita. Meni je izgorija cili vinograd, lipi, mladi. Ako ništa, bit će drva za ložit, nije svako zlo za zlo – kazuje nam kroz smijeh jedan Zatonjanin.
Malo dalje, susrećemo i Katju iz Zagreba, čija je kuća ostala netaknuta, ali je zato vrt – kompletno izgorio.
- Kuća je nekim čudom ostala čitava, doduše, krov je malo nagorio. Vrt je potpuno uništen, masline, loza, sve. Bila sam s djecom na rivi, i požar je za čas stigao do naše kuće, nešto nevjerojatno. U Raslini je, koliko čujem, bila gora situacija – dodaje Katja.
Sjedamo opet u auto i idemo do Rasline. Vozimo se prema Rajićima gdje je požar zahvatio dvije kuće. Koliko vidimo, radovi na sanaciji su u tijeku. Vlasnici pak nisu bili raspoloženi za razgovor.
- No photos, please – poviknuli su, tek što su vidjeli našeg fotoreportera.
Spuštamo se dalje, do centra Rasline i prolazimo pored dva izgorena automobila. Olupine nam svjedoče, koliko je situacija u Raslini bila ozbiljna. Zaustavlja nas Karmelo Kursar, prepoznao je naš automobil.
- Zahvatilo mi je dvadesetak maslina, srećom, ja sam okolo na vrime pokosija pa nije došlo do kuće. Inače, živin u Njemačkoj, u utorak san doša u Raslinu, a u sridu mi je bia rođendan, taman na dan požara. Eto šta ti je srića – prepričava nam Kursar i dodaje, da nije razmišljao napustiti Raslinu i spas potražiti u obližnjim Bilicama.
- Ma nema šanse da bi se ja maka od svoje kuće. Reka san – ako gori kuća, neka gorin i ja. Čuješ, ja san se mučija cili život da kuću dignen i nema toga šta bi se tribalo dogodit da je napustin. Veće štete nema - je, masline su izgorile, za dvi godine opet će udrit mladice, bitno da je glava na ramenu – zaključuje Karmelo.
Pozdravljamo ga i nastavljamo dalje. Javljaju nam da je za jednu obitelj iz Rasline pristigla mobilna kućica. Obitelj će u njoj privremeno živjeti dok se ne pronađe bolje riješenje. Kontaktirali smo Zdravka Lokasa, člana Mjesnog odbora, s kojim smo se nedugo nakon i našli.
- Mobilna kućica je noćas stigla iz Gline, a u funkciju bi se trebala staviti do srijede. Prvo trebamo pripremiti teren za postolje, a onda slijedi i montaža – kazuje nam Lokas koji je bio u društvu nekoliko prijatelja.
- 35 godina san bia vatrogasac. Kada je vatra došla do nas, zet mi je govorija - bižmo ća. Ma di ći bižat sinko, triba misto spašavat, sa sićima smo gasili, druge nije bilo – kazuje nam jedan od njih.
Hvala Biličanima
Drugi potvrđuje priču svog kolege.
- Kantu od 15 litara san punija 15 minuta. U mistu su dva hidranta a jedan od njih nije u funkciji. To je van svake pameti. Ma, pravo je čudo da nitko nije nastrada, ti od dima selo nisi moga vidit. Nebo je bilo crveno ka ova moja majica – pokazuje nam.
Niko Lokas, Raslinjanin, također nam se požalio na broj hidranata u centru mjesta.
- Situacija je zadovoljavajuća, nema ljudskih žrtava, to je jedino bitno. Ovo šta pričaju za hidrante je istina, prije šest godina rekli su ih dovest u funkciju – još čekamo – kazuje nam Niko.
Srećemo još jednog Lokasa, Srećko zvani Kokan, koji se posebno zahvalio susjedima, Biličanima koji su samoinicijativno, s gliserima i brodicama pristigli u pomoć.
- Moran se zahvalit našim Biličanima, ljudi su nas spasili, bez da im je iko naredija, svojom voljom. Ma, sitilo me ovo na ratno vrime, ženu pogotovo koja radi na hitnoj cili život. Ali moran ti ovo ispričat. Vidiš, iman sidu kosu, a jutro nakon požara, kad san se pogleda u ogledalo bia san cili crn od čađe. Sad se zafrkavan da svi od stresa poside, jedini san ja pocrnija – kazuje nam sa smiješkom Kokan dok nas istovremeno pozdravlja iz Rasline u kojoj se život polako nastavlja, baš kao i u Zatonu. Jer, što nam drugo preostaje.