Neka me ubije strijela božja ako mrzim turiste i turizam! Pa, i sama sam drugdje turist i sama koristim tekovine turizma.
- Neka me ubije strijela božja ako lažem da me zazebe oko srca kad vidim kako se polako prazne ulice, i oni štekati pred kućom u kojoj stanujem, u Kalelargi, u Šibeniku, koliko god da su odavno poremetili normalan život u našoj kući, i na našem trgu.
Srce me zebe i jer danomice gledam kako turizam guta domicilni život i ukupne socijalne prilike, potrebe i navike, na tom osobitom mjestu za koje sam nekoć mislila da je privilegija. I kako je taj neki komunalni život grada na vrlo niskim granama.
Stanovnica sam stare gradske jezgre desetljećima, i svakodnevno promatram njenu degradaciju - kao gradske četvrti, a njenu afirmaciju kao - turističkog naselja.
Zašto bi domaći išli u grad?
Taj mi je šlagvort dobacio Petar Mišura, v.d. pročelnika za gospodarstvo, poduzetništvo i razvoj grada Šibenika.
Mišura je jako zainteresiran za probleme stare jezgre Šibenika, pa je i voditelj šibenskog dijela europskog projekta "RetaiLink". Obišao je mnoge europske gradove slične problematike. Projekt okuplja deset europskih gradova koji surađuju i međusobno se, kako kaže, nadahnjuju u izradi inovativnih strategija i akcijskih planova za povećanje konkuretnosti evo - malih dućana, koji bi vratili kupce u stare gradske jezgre.
Naravno, i u primjeru Šibenika trgovački centri učinili su svoje: odvukli su i kupce i trgovine izvan stare gradske jezgre koja je nekoć cijela bila jedna robna kuća, u okviru raznih zanatskih djelatnosti. Zašto bi netko danas zašao u uličicu u kojoj nema trgovine, odvjetnika, zanatske radnje?... Zaći ćeš samo ako si stanovnik. Ili apartmanski gost.
Prije samo osam godina, na užem području Šibenika bila su 54 iznajmljivača i 186 apartmanskih kreveta. Danas je, govori mi direktor TZ-a grada Dino Karađole, 800 iznajmljivača i 2100 kreveta kojima valja pribrojiti oko 250 što starih, što novih hotelskih kreveta.
Pošast apartmanizacije počela je s projektom „recepcije raspršenog hotela“ Grada Šibenika.
Ljudi pomislili: ako grad to radi, onda ima smisla baciti se na kupnju nekretnina ili uređenje starina, u apartmane. Besmislena recepcija se uskoro ugasila, ali je crv ostao u glavi: apartmani se rađaju i dandanas. Sve jeftiniji i sve prazniji.
- To s apartmanima će završiti loše - govori mi Petar Mišura, svjestan da porast broja dolazaka i noćenja turista ipak zaostaje za apartmanskom ponudom Šibenika. Za jedan grad uz more, koji je u turistizaciji kasnio za ostalima duž obale, porast turizma svakako je itekakav napredak. To vrjedniji kako su se sasušile i otpale njegove industrije i zanati.
Međutim, ostaje činjenica da sve što tako buja ko lude gljive poslije kiše, bez strategije i promišljanja, ne vodi dobru.
Nema veze što Šibenik pred nosom ima primjere drugih gradova koji su došli u kolaps zbog pretjerane turistizacije - tko je u stanju dobro iskoristiti tuđa iskustva!?
Nema veze što gradovi u Europi miču promet iz centara - Šibenik ga projektom podzemnog parkinga na Poljani snažno „svrće“ upravo u sam najstroži centar.
Dobiješ vješalicom na Kalelargi
- Ne slažem se s vama oko parkirališta ispod Poljane. Pa, kakav je to hotelski smještaj ako nema mogućnosti parkiranja!? I kako ćemo provesti izradu strategiju grada s kojom namjeravamo krenuti iduće 2019. godine ako nemamo parkirališni prostor? - govori Mišura, koji misli da bi trebalo napraviti set poticajnih mjera za puduzetništvo i stalno stanovanje u gradskoj jezgri:
- Prema zadnjim podacima, u staroj jezgri Šibenika živi između 1200 i 1600 stanovnika. Važno je da imaju osnovnu školu, ona doduše gubi đake, ali i dalje živi. Tu su se zadržali još neki sadržaji, evo, imamo neke zanatske radnje, stomatologa, ljekarnu...
Svugdje u Europi kod manjih gradova dogodilo se izmještanje niza funkcija izvan grada i turistifikacija grada. Međutim, na nizu primjera se pokazalo kako je vraćanje zelene tržnice, naravno, s dodatnim, modernijim sadržajima, vratilo život na ta mjesta! Mi čak imamo i prostor stare zelene tržnice, koji danas može biti polivalentan.
Da, to je prostor šibenske Male lože, još jedini gradski trgić koji nije - štekat. Još se jedino tamo povremeno održavaju neka javna ljetna događanja. Na tom je trgu i spomenuta ljekarna.
U svojevrsnoj „raciji“ koju su početkom ljeta potakli konzervatori, a poduzeli komunalci, iz staroga su grada uklanjane neke instalacije koje propisi isključuju. Nisam mogla dobiti podatak što je to uklonjeno, no zeleni križ na spomenutoj ljekarni više ne postoji!!! Sve mi se čini da je on ostao i jedina žrtva spomenute akcije.
Jer, prođete li i danas Kalelargom, očešat ćete se ramenom o vješalice butika iz koji se roba nudi ispred trgovine - što je nepropisno.
Klimatizacijski uređaji, nekoć zabranjeni, samo se nižu kako se nižu i novi apartmani - što je nepropisno.
Javni trg kod crkvice sv. Duha kompletno je u štekatu - barem da su na prilazima napravili strelice i skrenuli prolaznike na druge prolaze, a ne među njihove stolove!
Mišura napominje kako je Šibenik prvi u Hrvatskoj zabranio da se prizemlja prenamjenjuju u apartmane. Nije važno što se to ipak i dalje radi - nepropisno. Eno, prošetajte gradom: kroz neke se bivše izloge i prizemne prozore vide kreveti...
Damir Lučev, arhitekt i ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje Šibensko- -kninske županije, u ovoj priči je naprosto - stanovnik stare gradske jezgre, jasno, visoko obrazovan u pitanjima i planiranja, i funkcioniranja, i estetike prostora kao takvog. Suočen, dakle, sa svakodnevnicom u kojoj mu ljeto ne da mira, kao ni ostalim stanovnicima koji s njim dijele prostor i sudbinu stare gradske jezgre:
Sve je stvar mjere
- Cijela priča se, po meni, svodi na stvari mjere! Mjere, mjere i opet mjere! Svakome je jasno da je život ovdje specifičan, da ljeto u turističkom gradu nosi svoje, ali ne znam zašto bi mi zbog toga netko pjevao pod prozorom do tri ujutro, jer ja ujutro moram na posao!?
I ne znam zašto bih udisao mirise privremenih restoranskih kuhinja u spavaćoj sobi!?
Pogledajte taj prostor oko Medulića: tu više nema prolazišta! Ja mislim da je tu niz stvari, a tiču se zaštite preostalih stanovnika stare jezgre, koje može regulirati gradska uprava - ma koja bila! Grad je taj koji odlučuje o veličini štekata, prolaza, terminima rada lokala itd.
U postojećoj situaciji u kojoj svi govore - a šta ćeš, to je ljeto, gradska uprava ipak može zaštititi stanare, a da previše ne ošteti nikoga. Ponekad mislim da bi sve koji o tome odlučuju trebalo dovesti da prenoće u našim stanovima jer oni, odreda, ipak noće u mirnim i udaljenim kvartovima.
To, gle, mislim i ja: nitko od njih nije zanoćio u našim stanovima, noće u miru svoje spavaće sobe. Ne muči me toliko buka jer sam na visokom trećem katu, ali od toplane hotela "Jadran" kao da smo svi uokolo priključeni na auspuh, a od kuhinje restorana u kući kao da živimo usred kužine.
Zanimljivo je - niz stanovnika stare gradske jezgre za ovu nam je prigodu pričalo svoje probleme i muke, no svi su, nekako, željeli ostati anonimni!
- Napišite da je gradska higijena očajna, povremeno se peru samo Kalelarga i Masna ulica i ništa više. Čistačice uredno i predano metu, ali nitko više uličice ne pere, smrde po mokraći i fekalijama.
Napišite da svaki ulazak autom u grad, recimo u prilici renoviranja stana, plaćamo 70 kuna. Zašto stanovnici stare jezgre ne bi imali mogućnost da godišnje nekoliko puta besplatno - dovezu drva, namještaj, neki materijal?
Zašto se ne bi moglo raditi do ponoći, da i mi i naše obitelji živimo ko normalni ljudi, a ne da nam netko urla i tuče tehno do pet ujutro, premda lokal, naoko, ima dozvolu do jedan? Zašto moram ući u štekat kad izlazim iz vlastitog portuna?
Zašto sva prava uživaju samo oni koji tu posluju mjesec ili dva, a nikakva mi koji tu živimo stalno???
Zašto ovdje nisu napravili nešto poput POS-a, pomogli ljudima da za sebe obnove i urede stanove? Nema autobusnog stajališta na Starom pazaru, sreća da je "Studenac" otvorio jedinu samoposlugu...
Trebalo bi, uz akcijski plan i strategiju - kaže moj prvi sugovornik Mišura, donijeti odluke, primjerice, da u nekoj ulici može biti 25 posto apartmana. No, to nije riješeno na razini države.
Zašto za ljekarne jest, a za apartmane i ugostiteljstvo nije!? - pitam se ja.
- Znam gradove u Europi u kojima je, ali doslovno sve, do najsitnijeg detalja, pokriveno propisima. Generalno mislim da nam treba zadržati, odnosno vratiti sadržaje koji grad čine gradom, a ne samo mjestom stanovanja i iznajmljivanja. Ni cijela obala ne može biti samo plaža... - govori Mišura.
Također misli da je grad puno napravio na infrastrukturi, obnovljene su tvrđave, uređene plaže...
Da, jesu. No nova i jedina baš gradska plaža Banj već koju godinu zaredom naočigled propada, neuredna, pohabana, šporka, šporka!... valjda na najboljem putu zatvaranja.
A tko će sve oprati...
Sad kad ugostitelji po gradu pokupe štekate, a mnogi imaju biznis u Šibeniku tek za dva ljetna mjeseca, nitko za sobom neće oprati masne kamene podove, stolove i suncobrane će ostaviti naslagane u nekom kantunu...
Mišura kaže da se ide za tim da prednost kod štekata imaju oni koji rade cijelu godinu, ili što duže. Veličina štekata je relativna i ničim omeđena, naočigled raste s protokom ljetnih dana i postupnim iznošenja golemih frižidera za sladoled, isticanjem podnih reklama, „leturina“ s jelovnicima itd., itd.
Ionako uske uličice i trgići postaju - kako reče i Damir Lučev, neprolazni. Zapravo, sav taj urbani, komunalni nered, i sve to onemogućavanje normalnog života stanovnika staroga grada generira sama - šibenska gradska uprava. U njezinim su rukama i platno i škare za sve što se tu događa, pa tako i za suživot preostalih stanovnika i turista.
I gotovo.
