Sedamdesete godine bile su u Šibeniku u znaku velike izgradnje turističkih hotelskih kapaciteta, od Murtera do Primoštena, što je u završnici označilo golem uzlet turizma tadašnje šibenske općine.
Svakako, najznačajniji hotelski kompleks među njima bio je “Solaris”, u cijelosti dovršen 1974. godine, kapaciteta 1500 kreveta u tadašnjoj A, B i C kategoriji, izgrađen po projektu Borisa Magaša, ing. arh., koji je za to djelo dobio i nagradu za arhitekturu.
Najprije je izgrađen hotel “Jure”, potom “Niko”, pa središnji hotel “Ivan” i na kraju “Andrija”.
Pogodan za snimanje
U godinama koje su slijedile, “Solaris”, čiji je naziv s amblemom sunca u kasnijoj privatizaciji izbrisan, postao je mnogo više od standardnoga turističkog smještajnog kapaciteta. Oblikovao se s vremenom u središte društvenih, kulturnih i sportskih događanja Šibenika i širega područja.
S velikim autokampom u kojem je restoran, kao omiljeno okupljalište Šibenčana, radio cijele godine, “Solaris” je bio i najvažniji rekreacijski punkt na šibenskom obalnom prostoru s tisućama posjetitelja.
Uprava “Solarisa” ulagala je velike napore da to turističko “naselje” što bolje predstavi i na vanjskom tržištu. Činili su to poznati i agilni direktori Ante Kljajić, Ante Buvinić, Branko Morić i drugi.
Ali svemu tome je nešto nedostajalo. Naime, nitko nije mogao vidjeti kako “Solaris” izgleda – iz zraka. Upravo se direktor Morić dosjetio da se naprave i zračne snimke četiriju hotela.
Pa smo jednoga jutra kasnog proljeća 1972. krenuli u Sinj, gdje je s tamošnjim Aeroklubom dogovoren let za “Solaris”. Dočekali su nas ljudi iz kluba i predstavili mladog sportskog pilota Tomasovića, s kojim smo trebali letjeti starim tipom izviđačkog zrakoplova “Kurier”, kakvi su služili i za obuku padobranaca.
Izgledao je poput letjelice iz Prvog svjetskog rata koja će krenuti na neki izviđački zadatak iznad neprijateljskih rovova!
Taj jednomotorni nadkrilac, koji malom brzinom može letjeti vrlo nisko, bio je vrlo pogodan upravo za snimanje.
Navukli su nam tanki kombinezon, sve što je od letačke opreme bilo na raspolaganju. Oko nas se cijelo vrijeme vrtio jedan pripadnik KOS-a JNA, koji je radi kontrole snimanja, što se smije a što ne slikati, također trebao letjeti s nama. Ali Tomasović ga ja zavarao, rekavši mu ozbiljnim tonom kako jedan od cilindara motora zrakoplova malo “trokira”. Ovaj je odmah odustao, a pilot nam je namignuo! Direktor Morić odlučio nas je čekati.
Izraz ljubavi ‘s visine’
Tomasović je imao smisla za akciju pa je nad Sinjskim poljem izveo malu akrobaciju. U pravom brišućem letu nadletio je i veliko stado ovaca, gdje mu je bila i djevojka. I mahnuo krilom zrakoplova za pozdrav voljenoj dragoj. Rijedak i neobičan način izraza ljubavi “s visine”.
I te su snimke hotela ušle u prvi prospekt “Solarisa”, tiskanog u velikoj nakladi na više jezika.
Danas bi se sve to izvelo puno jednostavnije. S pola muke, upravljivom letjelicom – dronom s tri rotora i ugrađenom kamerom.
Ali, takvo je vrijeme tek trebalo doći.