Kako je korona vratila djecu na Žirje i kako su zaboravljeni svi prijepori tipa „moja griblja, tvoja griblja...“
- Evo me u polju, na Žirju, baš za danas završavamo moja Mara i ja. I nije svako zlo za zlo: ne znam kad su mi masline bile ovako čiste i sređene... Čistimo masline, bacamo mriže, osiguravamo sebe i susjede, ne družimo se iako imamo lipo društvo ovdje na otoku. Imamo odličnu poštaricu Nadu koja daje pečat svemu i jedino što nas muči je kronična slika krupnog otpada na otoku. Baš šteta! - govori mi to moj prijatelj Maksim Roman, sa svojom Marijom poznati šibenski prosvjetarski bračni par, kojega neizostavno zovem sve zanimajući se tko je od mojih poznatih na tom najudaljenijem šibenskom otoku, u ovo vrijeme sveopće izolacije.
Mnogi su tako došli na Žirje očistiti masline, polja, okućnice i kuće pred ljeto i ostali na otoku. Mnogi su ga možda i izabrali za neki zimski godišnji ili za ove dane svoje osame jer tamo imaju kuće, a na Žirju nije nikakav problem biti u samoizolaciji koja se, i da hoće, ne može baš jednostavno kršiti. Toliko je demografski „rasut“... Onaj tko pozna taj otok zna da su žirajska naselja sitna i rasuta po uvalama, centar sela je na vrhu otoka, a najvažniji dio u uvali Muna. Najvažniji zato što tu pristaje pruga i što tu stiže život s kopna. Na Žirju je najviše praznih kuća i ugaslih prozora...
Način života
Ali, kako god, sad svi koji su tu, redom poštuju upute državnog stožera koji bi bio zadivljen disciplinom otočana. Premda je njima ta samotnjačka disciplina odavno način života, ona, dijelom, dolazi i zbog tamošnjeg staračkog stanovništva koje ionako živi u stalnoj samoizolaciji, zimi je na Žirju samo pedesetak duša! No pravila se drže i oni koji su se tu zatekli, a da je sad raditi popis stanovništva na Žirju bi ih bilo više od dvista! U stalnom su kretanju samo mlađi koji su na otoku svojevrstan stožer civilne zaštite, volonterska ekipa i pomoć u kući ili kako god to nazvali...
Danas je, kao u već zaboravljena vremena, Žirje s kopnom povezano samo jednom prugom i više nema povratka u grad odnosno dnevnog putovanja tamo-vamo, kako su otočani navikli, unatoč mnogim peripetijama koje povremeno priredi meteorologija. Predsjednica Mjesnog odbora Žirje Anita Roman Grubišić je na kopnu, živi u Šibeniku, što se sada pokazuje dobrom varijantom. Kaže da je s Jadrolinijom upravo sredila da se bar srijedom može ići na otok i s otoka, a ostali dani ostat će u ratnom režimu koronavirusa: ujutro u grad, sredinom dana iz grada i gotovo do idućeg dana. Puno toga treba organizirati i pripremiti u gradu, a uza sve, Anita Roman Grubišić zadužena je za ono najvažnije: nabavku i slanje lijekova na otok. Danas dobije popis, sutra šalje likarije.
No, evo tko na otoku čini stožer civilne zaštite ili krizni, volonterski, kako hoćete: na prvom mjestu poštarica Nada Gačanin, uz nju žirajski vatrogasni zapovjednik Miljenko Jerkov, u ime Crvenog križa Maja Grubišin Cvitan, Roberta Mrvica angažirana na otoku za pomoć u kući i uz njih grupa volontera.
Najvažnija pošta
Rekoh, zimi je na Žirju inače pedesetak duša. Djece odavno nema.
U vrijeme korone, na Žirju je uz više od dvjesto odraslih čak i tridesetak djece! Kad je to bilo zadnji put, osim za ljetnih raspusta!? U prošlom stoljeću... Sad bi dušu dala neka mlađa učiteljica u toj otočnoj samoizolaciji!
Život, koji na dalekom Žirju inače nije jednostavan, sad se gotovo besprijekorno odvija uz pomoć stalnih telefonskih kontakata gore navedenih „stožeraša“:
- Žirju možete oduzeti sve samo poštu ne! Ljudi su jako vezani za tu vezu sa životom i sada u velikoj mjeri koriste uslugu „žuti klik“- govori mi prezaposlena poštarica Nada Gaćanin, a ja u izravnom prijenosu čujem kako nekoga upućuje gdje je njegov paket i da je dosta težak... Nadino radno vrijeme trebalo bi biti do 15.00 sati, a kako pruga iz Šibenika stiže u 15.20 ona mora preuzeti sve pošiljke i narudžbe preko „žutog klika“, odnijeti u poštu rasporediti...kući dođe u najbolju ruku oko 16.30. A onda kreću nove narudžbe i nema za Nadu stajanja do kasne večeri.
Biti prezaposlen na dalekom otoku Žirju - o zar se i to može? Eto - može.
- U stalnom smo telefonskom kontaktu s volonterima, s Majom Grubišin Cvitan iz Tratinske, s našim vatrogascem Mikijem, ali, ljudi su najviše navikli na poštara pa zovu za ovo i za ono, a meni je ispomoć moj suprug Naso, njemu se obraćaju kao i meni premda on nema veze s Poštom. Ako nema pošte onda je to na Žirju smak svijeta - govori poštarica Nada.
Maja Grubišin Cvitan dobila je potvrdu šibenskoga Crvenog križa pa je vrlo aktivna. S bratovom i svojom familijom došla je iz Zagreba u svoju kuću u Tratinskoj, bili su u vlastitoj samoizolaciji još dok nisu proglašene strože mjere za otoke i sad zapravo svi zajedno pomažu u selu, a Maja je tu sad Crveni križ:
- Ipak idem ljudima u kuće. Nevista i ja ionako kuhamo za nas osam, pa ako se pojavi slučaj da netko sebi neki dan ne može pripremiti obrok računamo i na njega. Brat Marin ima gumenjak pa on uskače gdje treba. Ima nas na otoku dovoljno mladih da možemo sve pokriti. Svi smo se povezali i svi na otoku znaju kome se treba obratiti i sve će biti riješeno.
Nema svađa
Nekidan su imali tragediju koja će, nažalost, obilježiti sve ove dane u otočnoj izolaciji koja inače i po svemu dobro funkcionira. Na otoku je planuo požar i kao posljedica toga preminuo je jedan mještanin.
- Sve je to bilo tako strašno, čovjek vam umire na rukama, a vi ste nemoćni. Bio je vikend, a medicinska sestra petkom odlazi s otoka, to je tako. To nije ništa novo, to je ovdje stari problem, ali tako je. Sutra imamo dva pokopa na otoku, to je baš strašno. Mislim da bi intenzivno trebalo razgovarati u gradu oko brzog medicinskog broda s ekipom hitne pomoći za šibenske otoke.
Maja neizmjerno hvali poštaricu Nadu i njena supruga Nasu: da nema njih ne znam kako bi sve to izgledalo! Oni su vrhunski, oni ne pitaju, oni samo idu i rade, uskaču gdje treba, nose, vode, organiziraju. I inače, uvukla se na otok neka pozitivna atmosfera, sve nesuglasice, sve netrpeljivosti, sve one priče oko tvoje i moje griblje... ničega više nema. Dogodilo se neko novo zajedništvo i donijelo nešto jako pozitivno. Gledajte, kad udari loše vrijeme mi smo odsječeni od kopna i onda smo, kao i u ovoj epidemiji, upućeni jedni na druge.
Maja dva-tri sata radi svoj posao, radi u Hrvatskom centru za istraživačko novinarstvo i slobodu medija Darija Juričana, a inače priprema doktorat na zagrebačkom Pravu. Ovdje, vrlo važan zadatak njoj i svima iz ekipe mlađih, prikupiti narudžbe, dočekati i raspodijeliti pakete, potom skupiti novce, otići do poštarice Nade, sve prebrojiti i sutra po nostromu novac poslati u grad.
Narudžbe idu, kaže Anita Roman Grubišić, preko Jadrane Bačić koja ljeti na Žirju drži dućan, a ona ima kooperanta pekara. Narudžbe idu i preko OPG Rade, i preko Delikatese Petrović.
Puno donacija
I spomenutog „žutog klika“.
- Ali, ima i jako puno donacija -kaže poštarica Nada. Anonimni donator poslao je na Žirje 720 jaja, iz Siska je stigla tona brašna, gospodin Jovanović iz Siska i gospođa Tatjana Holjevac koja je sa kćerkom Tajanom Koren također s nama na otoku, donirali su maske, stižu i nove.
- Ipak, započela sam razgovore s „Djelom“ jer ako se ovo nastavi, ipak će početi nedostajati stvari - govori Anita Roman Grubišin.
Maja Grubišin Cvitan spominje da je iz Vrgorca, od tamošnjih aktivista, stigla najava donacije, ali njen sadržaj mora biti tajna:
-...a svi u selu govore „biće jagoda!!!“, samo, sad im još nije vrijeme pa ćemo viditi šta će stići. Inače, o ovom našem životu na Žirju u doba korone trebalo bi snimiti film, teško je sve opisati riječima.
Stižu već i prve sadnice pomidora, sad i oni koji ih više ne bi više mogli saditi - imaju ispomoć.
- Kažemo im, tim starijima i usamljenima - ako vam je teško zovite nas na bevandu, doći ćemo. I zovu...
Naravno, sve uz posebna pravila ponašanja, za svaki slučaj.
Da, ova se ekipa sa Žirja sjetila i Jadrolinije i svih pomoraca koji otok vežu s kopnom, pa su im posvetili jednu glasnu akciju s prozora i teraca, u suradnji s druga tri naseljena šibenska: susjednim Kaprijem, Prvićem i Zlarinom.
I, zamislite, u svemu tome HEP intenzivno radi na elektrifikaciji otoka jer poznato je da mnoge žirajske uvale još nemaju struju. Radeći, presjekli su telefonske vodove jer nisu znali gdje se nalaze. Hrvatski telekom je već sutradan poslao ekipu da otkloni kvar, govori Anita Roman Grubišić.
Sad... ne znam jel to bogohulno reći, ali Žirje u doba korone živi intenzivnije i kvalitetnije nego ikad - pa i desetljećima unatrag, možda sve do prošlog stoljeća... Nažalost, obilježit će to i dva pokopa u istom danu, ali, život je tu sada daleko dominantnija pojava.
Kad bi bar ta klica postala jako stablo! Jer, evo, može se živjeti na Žirju i s djecom, i s poslom na daljinu...“a ima i zemlje pa ćemo kopati, nećemo biti gladni, kažem ja svom bratu Marinu“- a meni kaže Maja Grubišin Cvitan... Na otoku su sad četiri radna mjesta, pedesetak stanovnika zimi, je li uopće moguće shvatiti da bi moglo biti i drugačije!?... Pa da pandemija bude jedno veliko zlo, za jedno malo dobro, na 14 nautičkih milja od kopna.