U Šibeniku je, kao uostalom i u ostatku Hrvatske, na djelu zanimljiv fenomen. Ljudi, domicilnih stanovnika, ne samo u Krešimirovu gradu koji je sjedište županije, nego i po brojnim turističkim mjestima uzduž i poprijeko šibenske rivijere, sve je manje, ali je zato sve više - pasa. I to svih veličina i tipova, rasnih i mješanaca.
Nema više ni jedne pasmine, ma koliko ona egzotična bila, a da je nećete vidjeti kako šeta po šibenskim kalama, skalama i butama, pa su tako, od ovih većih pasmina u zadnje vrijeme naročito popularne japanske – ili američke akite – a od manjih, vidljivo je već na prvi pogled, francuski buldozi.
Svak svakog negdje vuče, psi vlasnike, vlasnici pse, maše se repom, reži se i laje jedan na drugog, plašljivi zaobilaze nervozne u širokom luku, "drži ga, molim te", "ne bojte se, neće vam ništa"... najčešći su dijalozi koji se čuju po ulicama.
Ne zna im se broj
Istini za volju, valja reći da u ovoj psećoj navali ne zaostaje ni zagorski dio županije, njezina unutrašnjost, a u dobroj su joj mjeri kumovali – vukovi. Naime, država koja je zaštitila vuka ne priznaje štetu na stadu, ako ga nisu čuvali psi, pa su se tako među stočarima zadnjih godina raširile pasmine koje do jučer nisu poznavali ni kinolozi. Karabaša je svojedobno jedini u Hrvatskoj, a možda i u bivšoj Jugoslaviji imao pokojni Željko Malnar, koji ga je doveo sa svojih putovanja, a danas ovih turskih pastirskih pasa i kangala ima kod stočara toliko da im se ni broja ne zna, zajedno s kavkaskim, srednjoazijskim ovčarima, šarplanincima, njihovim križancima, pa i desecima i stotinama manjih, brzih i agilnih ovčarskih pasa, poput hrvatskih ovčara i border kolija.
Najmanje je zapravo onih s kojima je sve počelo, s tornjacima koje je još krajem devedesetih godina počeo u Unešiću, u suradnji s INA-om, dijeliti i popularizirati kod domicilnih stočara kinološki zanesenjak Šandor Horvat, pa su neke od ovih pasa nabavili i tadašnji dožupan šibensko-kninski Mladen Abramac, pa - isto tako tadašnji načelnik općine Unešić Ante Parat, koji je jedan od rijetkih koji je ostao vjeran tornjacima sve do danas, kada ima već trećeg, koji mu čuva kuću i blago.
U svakom slučaju, iz ovih ili onih razloga, broj pasa u našem je okruženju narastao ne malo, nego nekoliko puta, a njihov pravi broj, kako je to kod nas pravilo sa svim drugim fenomenima, ne zna nitko. Istina, postoji zakonodavstvo, koje propisuje da svaki pas mora imati mikročip, postoji i kinološko društvo "Šibenik", no oni su više okrenuti lovnoj, a ne ovoj "običnoj" kinologiji, postoje i brojni veterinari i veterinarske stanice, odnosno ambulante, postoji i sklonište za napuštene životinje, zvano AS Eko, ali sve to skupa ne znači puno kada pokušate doznati kakva je zapravo situacija na terenu.
Pasa se svi sjete samo kad se dogodi kakav eksces, kad netko nekoga napadne, ugrize, a onda se naravno digne kuka i motika na sve – divlje pse, njihove još gore vlasnike, komunalne redare, koji to ne nadziru i ne kažnjavaju strogo, na one koji ne vode pse na ularu i ne stavljaju im brnjicu, ne kupe za njima ono što učine po ulicama i knatunima. Ili po dječjim igralištima, zbog kojih nerijetko vlasnici pasa dolaze u sukobe s roditeljima, ali nerijetko i s drugim svojim sugrađanima, koji nemaju previše razumijevanja za njihovu ljubav prema psima.
Stoga se pasoljupci povlače iz centra prema periferiji, kao da su čudaci, a tamo su – nažalost – životinje koje oni tretiraju kao članove obitelji nerijetko i žrtve otrova koje raznorazni bolesnici – a kako ih drukčije nazvati – postavljaju. Iz normalnom umu teško shvatljivih motiva, ali ima ih. Srećom, danas se to brzo pročuje, pa vlasnici alarmiraju jedan drugog, ali da ima svega – ima. Najviše nesporazuma.
Sve imamo na papiru
– Na papiru je sve dobro riješeno. Imamo mi zakonodavstvo, koje je na razini europskog, imamo i kazne, ali provedba uvijek malo šteka. Kad se pita tko će to provesti u praksi, posebno kad dođe do kažnjavanja, onda svi nekako upiru u policiju, ali policija nije tu da hvata pse, ili njihove vlasnike, nego bi to trebao netko drugi. Osobno, ako mene pitate, ja mislim da bi najviše trebalo poraditi na edukaciji. Jer, vrijeme danas nije kao nekad, kad psi žive u urbanom okruženju.
Najveći broj ljudi, njih 99 posto, ne zanimaju ni izložbe, ni sportska kinologija, natjecanja u agilitiju, dresura. Većinu ljudi od obuke zanima samo da im pas dođe kad ga zovu! I to je sve. To vam je prepoznato čak i na razini Hrvatskog kinološkog saveza kao krovne udruge, pa su krenuli s jednim projektom koji su oni nazvali "Pas građanin". A bazira se baš na psima koji žive u urbanom okruženju, među svim mogućim izazovima i ograničenjima koje im takav život nameće, njima i njihovim vlasnicima.
Za njih se zamislila ona najosnovnija obuka, koja je takva da ti sa psom možeš izići normalno vani, napraviti đir po gradu, da on ne vuče tebe ni ti njega, da ne ganja ostale pse ni oni njega, ne reagira na svaki izazov, na ljude, automobile, bicikliste, i ne predstavlja opasnost ni za sebe ni druge. Nešto slično onom što i ja sam radim kroz tečajeve koje zajedno s drugim ljubiteljima pasa organiziram već godinama u Šibeniku – veli nam Marko Čogelja, bivši profesionalni vodič pasa HV-a, koji je sada u mirovini, a psima se danas bavi kao "dopunskom djelatnošću". Kad ima zainteresiranih za tečaj rada sa svojim psima. Koji se često oduševe kad dođu do te razine da sa svojim psom mogu mirno otići u grad i popiti piće. A da njihovi ljubimci ne prevrnu stol, rastjeraju golubove, uzrokuju prometnu, jer ganjaju mačku i pritom poruše nekoliko umirovljenika koji završe na traumatologiji.
Nema harača
– Ljudima je odbojno kad kažete da trebaju nešto učiti, a još pogotovo ako to trebaju platiti. No, s druge strane, ako je nešto mukti, onda vas ne shvaćaju ozbiljno. Pa vam ne dođu na sat. Ili vas ne slušaju. Ima nekih gradova u Hrvatskoj koji su propisali obvezu da vlasnici pasa moraju proći neki minimalni tečaj socijalizacije i to kod njih funkcionira.
Cilj toga nije harač, nego da se dođe do jedne razine edukacije da sutra već i dijete zna da ne smije svom psu govoriti "drž ga, drž ga", pa da on skače na sve što se miče, nego da u startu zna da je takvo ponašanje nepoželjno i zabranjeno. A to se uči. Isto kao što se uči i suživot grada sa psima, na način da su ti gradovi i sredine omogućili vlasnicima da imaju svoje ograđene prostore na kojima mogu pse prošetati i(li) istrčati, posebno prilagođene njima. Ljudima treba pružiti neke uvjete, pa tek onda ako ih ne koriste, početi s penalizacijom. A ne zabraniti sve, a ne omogućiti ništa. To nije dobar put – veli Čogelja. Iako svjestan da će možda neki negodovati ako krene uspoređivati pse i djecu, no u oba slučaju odgoj počinje od malih nogu.
– Kako god za djecu postoje jaslice, vrtići, škole u kojima se djeca odgajaju, socijaliziraju i uče, tako bi nešto trebalo omogućiti građanima i za pse, kojih je iz dana u dan sve više. Ne bi pred tom činjenicom trebali zatvarati oči. Psi prije nisu napuštali dvorišta, a danas su ti psi, među kojima ima i onih velikih, jakih pasmina, svakodnevno među ljudima, i tu se onda lako dogodi nekakva incidentna situacija, u kojoj su najglasniji oni koji bi to sve odmah riješili po hitnom postupku, zabranili, likvidrali, svašta, a najčešće je riječ o ljudima koji o psima ne znaju puno.
Istina je, ljudi kupuju pse često puta pomodarski, ne znaju ništa o njima i pasminama kojima pripadaju, nego vide sliku na kojoj lijepo izgledaju svi ti chow–chow, malamuti, haskiji, a da o njima nemaju pojma. Oni često puta dođu kod mene na tečaj, ali ne razmiju da ne mogu ja umjesto njih upravljati njihovim psom, nego da to moraju oni sami, a ja ih samo učim kako to postići.
Pas treba znati da ćete vi reagirati ako on napravi nešto što vi ne želite. I u tom slučaju će on gledati vas, a ne vi njega. Vi psu morate biti autoritet, jer ako niste, onda on lako zastrani – objašnjava Čogelja.
Problem je u ljudima
– Rijetko je problem u psima, češće je u ljudima. Ima pasa koji su stigmatizirani, poput pit bullova ili staforda, ali oni su krasni psi za obitelj ako se s njima radi kako treba. Ako ga se zapusti, ili ako se potiče njegovu "tamnu stranu", onda to zaista može biti ajme, jer je riječ o fizički jakoj, kompaktnoj životinji, s moćnim čeljustima, koja se lako pretvori u "piranu".
Kada je riječ o prostorima koje grad Šibenik stavlja na raspolaganje vlasnicima pasa, njih praktički i nema. Vlasnici pasa snalaze se kako znaju i umiju, praktički su ilegalci, neki idu po Šubićevcu, neki po Ćipinoj livadi, Njivičani i Crničani idu prema Razorima, ili s druge strane ceste, prema Batiželama ili prema kanalu. Kao partizani, po šumama i gorama – ističe Čogelja.
On bi stvarno volio da Šibenik ima ne jedno, nego nekoliko igrališta za pse, na nekoliko mjesta u gradu, uz priključak vode i struje, uz neku šljunčanu podlogu, koja se lako čisti, na nekih tisuću četvornih metara ograđene površine. Možda bi se to moglo napraviti i uz pomoć EU novca, kao toliko drugih sadržaja dosad, pa da se i vlasnici mogu, zajedno s njima, podružiti na jednom takvom mjestu, uz koje, pokazuju to iskustva nekih drugih sredina, prvo što nikne je – roštilj.
– Na taj način bi se smanjio i pritisak pasa na zelene površine u gradu Šibeniku, a lakše bi se i provodila edukacija i pasa i njihovih vlasnika, organizirali tečajevi, razne akcije. Toga naprosto nedostaje. Negdje sam pročitao i da je gradonačelnik vlasnik dvaju psa, mislim da bi i on imao sluha za ove stvari i bilo bi dobro kad bi se krenulo s aktivnostima u ovom pravcu – mišljenja je Čogelja.
Što se gradonačelnika tiče, valja podsjetiti kako je jedan od prvih njegovih poteza u prvim godinama njegova mandata bio baš izgradnja igrališta za pse u Rokićima 2014. godine, koje nikad nije zaživjelo kako je trebalo, a protivili su mu se i bilo je problema stanarima. Stoga bi nova trebalo još bolje planirati. I to što prije. Jer, pasa je iz dana u dan sve više.