U Njemačkoj i(li) Švicarskoj, Austriji, stečajevi traju dok si rekao 'keks'. Rasproda se što se ima, namire se dugovi i život ide dalje, s novim gazdom.
Kod nas, pak, sa stečajem sve stane – i strojevi, i tvrtka, i plaće, i život – počinje životarenje. Jedino rastu dugovi i djeca. Sin Jadranke i Mirka Košarića imao je sedam godina kada je "Revija" u kojoj je mama radila te 2001. godine otišla u stečaj. Danas, 18 godina kasnije, on ima 25 godina, školu je davno završio, i on je nezaposlen, kao što mu je i mama bila te 2001. godine, a stečaj šibenske tekstilne tvrtke još nije okončan. Majci tvrtka još duguje njezinih mukotrpno zarađenih osam plaća, sve skupa nekih 39 tisuća kuna. Od ukupno 12 milijuna kuna, koliko zajedno potražuju Jadranka i njezinih 300-tinjak kolegica. Što su zgrbljene nad makinjama, kao kakvi moderni galioti, kruh svoj zarađivale šijući košulje za 'Marca Aurela', 'Joop', 'Huga Bossa' i kojekakve druge prestižne modne marke. I danas ih neki u Šibeniku nose. Takva je to bila kvaliteta – peri-deri, al ne saderi...
- Kako mi je bilo? Teško, nikako. Mali taman krenija u školu, ja bez posla, muž bez posla, primija ga pokojni Marko Paić u vrtić kao automehaničara, da zaradi koju kunu, da možemo prehraniti obitelj, ali i ta je godina brzo prošla, produživati se više nije moglo... Nešto je radija na crno, u garaži u međuvremenu, ali to je bilo nešto sitno, ali onda su zaredale i bolesti, jedna, druga, ne znaš koja je gora od koje, debelo crijevo, infarkt, operacija srca, pa trbušnu kilu, dvaput je operirao. Kad krene nikako, nikad kraja... - govori nam Jadranka, koja je, po starom zakonu, imala najprije tisuću, pa poslije 1200 kuna, sve dok nije prije tri godine stekla uvjete i otišla u mirovinu. Koja sad iznosi 1500 kuna. Jednako kao i Mirko, koji je, kad se razbolio, otišao u invalidsku. Prva mu je bila 1180 kuna pa 1500. Sada ima 2800 kuna, a prije toliko nisu imali ni zajedno. Sreća, imali su barem stan, od 40 kvadrata, mali je spavao u kuhinji, pa su ga pregradili, snalazili se... Život im se preokrenuo naglavačke, dođeš od dobrostojećeg građanina, srednjeg sloja, on priznat i uvažen meštar, on plaću, ja plaću, na ništa, na dno.
Ima more takvih žena
Jadranka je rođena 1954., a u "Reviju" došla 1977. godine. I u njoj provela 25, 26 godina, do zatvaranja. I morala se snalaziti. Kod dobrostojećih građana bi išla počistiti stan kad bi je zvali. Imala je i jednu stariju gospođu kojoj je mijenjala pelene. Žena je nepokretna, starija od 80 godina.
- Nisam ja jedina, ima more takvih žena kao ja, koje nemaju drugog izlaza. Ne samo u Italiji, nego i ovdje, kod nas, u Šibeniku. Ako treba počistiti skale, ofregati u zgradi, dođeš – počistiš. Ništa nije sramota, triba ti za priživit. To je 30-40 kuna po stanu, ako zgrada ima 12 stanova, računajte. S tim da sami kupite materijal, to ide na vaš trošak. Pa vam neki još i ne plate... Ali, dobro je, ne možeš se požaliti jer te tih 500 kuna za dva puta u misecu spase. Imaš za spizu, za dite, za najosnovnije stvari. Bar smo mi u "Reviji" naučili raditi, na normu, jedva smo je i stizali – govori Jadranka priču o ljudima, ženama koje stoje iza brojki, konkretnim sudbinama. Koje je teško i slušati, a kamoli ih živjeti. To je sasvim druga priča od one "Danas je održana 19. dražba za imovinu Revije u stečaju..." Što to ikome znači?
- Ako se ministarstvo financija ne odrekne svojih potraživanja na ime sanacije "Revije", mi nećemo dobiti ni kune. Teško da ćemo dobiti išta i ako se proda za ovih šest milijuna kuna, za koliko se pogon sada prodaje. Da sve pripadne nama, to je samo pola iznosa. I to još bez kamata. Nama je jedina nada da se država odrekne svojih potraživanja, što vodi naš pravni povjerenik SSSH Vedran Uranija - svjesna je Jadranka. Na koncu konca, što će državi značiti tih nekoliko milijuna, ako ih i dobije? Ništa! A Košarićevima bi tih 40-ak tisuća kuna, došlo kao mana s nebesa. Kupatilo im je katastrofa, parketi isto tako... Uložili bi, vele, koju kunu u stan, koji nisu takli svih ovih godina, jer nisu imali od čega. Ostavili bi ga, na koncu, sinu da se skući i oženi, a oni bi otišli na Mirkovu starinu, u Krnjaku pored Karlovca, u kojoj živi teško mu bolesni polubrat, stariji od 80 godina. Ima i desetak ovčica, pa Mirko ionako, i sam bolestan, mora svakih desetak dana ići gore, jer ga ne mogu samog ostaviti. Mogli bi koliko-toliko planirati neku svoju starost, ako je uopće bude.
- A na koncu, treba uložiti i u vječni dom, nemamo ni to, ne znamo ni mi di ćemo – vele nam Mirko i Jadranka. Koji su unatoč svemu optimisti, drži ih svih ovih godina nada da će se barem nešto malo pomaknuti u njihovim životima kad dobiju to malo što im od stečaja "Revije" pripada. Koliko god to bilo, oni će biti zadovoljni!
Tristotinjak žena, zgrbljeno nad makinjama kao kakvi moderni galioti, kruh svoj zarađivale su šijući košulje za 'Marc Aurela', 'Joop', 'Huga Bossa' i kojekakve druge prestižne modne marke. I danas ih neki u Šibeniku nose. Takva je to bila kvaliteta – peri-deri, al ne saderi...
