Amerikanci minjaju poslove, a u nas ljudi minjaju bandire. Zato što im bandire daju pozicije i posal! Amerikanci prođu iljade kilometara s live na zapadnu obalu – i obratno – zbog posla. A u nas se ne maknu ni metra, samo prominu stranku, dvi, tri kolko triba. Zato nam i je vako kako je! - iznenadi te tako i ostavi bez daha preciznom ekonomsko – političkom analizom dečko od kojeg to ne očekuješ, na mjestu na kojem to ne očekuješ – na prednjem sjedalu njegovog Mercedesa E-klase.
Ante Burazer Iličić (41) zna o čemu govori, jer iza njega je zavidno životno iskustvo upravo u tome – u mijenjaju poslova. I prilagođavanju, tržištu i životnim prilikama. Radio je – svašta. Najprije konobario. Kao i svaki (drugi) šibenski mulac koji se (sam) probijao kroz život. Od Aurore, Haciende, šibenske rive, pa do Opatije, pa je onda zaključio da je dosta radio za druge. Mogao bi i on to, raditi sam za sebe. Držao je lokal u Opatiji, pa se onda vratio kući, u Šibenik, pa onda otvorio u Njivicama čuveni Mali kafe, u koji je dolazilo - pola grada. Dan danas ljudi pričaju o njemu, to je bio grad na kraju grada.
- I vele mi, aj' otvori tako nešto jopet. Ma mogu ja otvorit sto malih kafea, al' nema više ljudi ka onda. Onda je šest klubova radilo u gradu, gorilo je sve kad bi izlazilo petkom i subotom navečer vanka. Danas nema nigdi nikoga. Di je sad taj svit? Valjda u Dublinu, u pubovima!
Imaš svog doktora? A taksistu?!
Otvorio je Ante uz to i autopraonicu, jer je znao da popularnost kafića neće bit dugog vijeka. Ali zeznulo ga je što se napravila obilaznica. Prije je sve što je dolazilo u Šibenik, išlo kod njega, oprat auto i popit kavu, ali se onda sve usmjerilo na drugi kraj grada, prema Jollyu. I onda se lagano počeo okretati apartmanima i taksiranju. I to kad je najluđe lokal radio.
- Onaj ko u nas ne svaštari, taj je gotov! - tvrdi uvjereno. Mali ljudi, mali obrtnici, moraju se prilagođavati, tržištu i uvjetima. Ovako, nekako gura. Ima pet apartmana, pun je stotinjak dana, i zadovoljan je.
- Mi smo isto malo postali bahati. Evo, sad svi kukaju, loš buking, loša sezona, svi kukaju, svi se boju, triba pojeftinit, triba kalat cijene. Ma ne triba, triba ih dignit! Jel svi hoćemo bogate, platežno moćne goste! Pa, onda nam ide u prilog da ovi što nemaju novaca idu na druga mista, da nam ne prave gužvu! - logično razmišlja Ante.
- Veća cijena, manje noćenja, opet ćeš isto zaradit. A ne, svi padaju u afan što je manje dolazaka, manje noćenja. Pa, neka je, što onda! Ljudi su prije od misec i pol dana sezone isto živili, radili, školovali dicu, a sad ne valja ako je popunjenost duplo više. Ma daj! A na ciloj obali nema ni jednog kazina, ili golf terena. A hoćeš bogatog gosta? Kako to? Nikako!
Eto, tako je tekao razgovor s predsjednikom ceha taksi vozača pri šibenskoj obrtničkoj komori, u njegovoj E–klasi iz 2015. godine, vrijednoj nekih 30-ak tisuća eura, na taksi stajalištu na šibenskom autobusnom kolodvoru. I kakva je situacija na taksi tržištu, pitamo ga?
- Svakakva! Ode nas bude stalnih nekih deset, dvanaest, a liti i više, ovih novih, "novokomponovanih". Mi, stara garda, još uvik funkcioniramo na način da znamo Matu, Šimu, Franu, imaju naš mobitel, i znaju da će nas dobit 24 ure dnevno. I da će, ako mi ne možemo, uskočit kolega. Koji Uber, Cameo, aplikacije, interneti, da ih ne spominjemo i ne radimo im reklamu. Mi još funkcioniramo na onaj naš starinski način – "Zovi čovika!" Nema vako i onako, pada kiša, diži cijenu, sad oću vozit, sad neću. Ili si taksist ili nisi! Kako imaš svog doktora ili mehaničara, tako imaš i svog taksistu! - raspričao se naš Ante, nacrtavši nam foto -robot korisnika taksi usluga.
Vikendom je to mlađarija! Ide vanka, malo popije, a priko tjedna to je normalni, gradski svit. Iz puke potribe. Ljudi se jednostavno "neće spuste u grad svojim autom jer nemaju parkinga, pa im je lakše zvat taksi"!
- Znači, vama ovi nered u prometu, nedostatak parkinga i loš javni prijevoz, ide u prilog?, velim mu, a on odmahuje rukom.
- Uvik će kod nas bit nered. Bija i bit će! Neće ga riješit ni ova podzemna garaža! Pazi, šta san ti reka, bit će malo i ove tri etaže, i ova će gornja vrlo brzo služit za parking, ka i ova do sada, iako kažu da će služit za šetanje. Ko brani kome šetat i sad po rivi, a ne šeta po njoj niko! Da se mene pita, ja bi cilu rivu zatvorija za promet. Ko i Split šta je napravija, pametnu stvar! Ne triba svit ić taksijem, nek vozi vlakić! - priča nam Burazer Iličić.
Anarhija i turistička kuga
Kako žive taksisti, u konkurenciji ovih internetskih prijevoznika?
- Snalazimo se. Mi smo u Šibeniku kulturan svit. Ode nije ni tuče, ni nereda s konkurencijom. Mi smo za onu "neka institucije radu svoj posal". Samo, mi nismo sigurni da ga radu. Jesu li ti legalni ili nelegalni? Evo, bilo je u novinama da oni izvlače dobit vanka, da rade nelegalno, ali šta se onda događa? Te inspekcije idu opet nama, njima niko ne dolazi, njih niko ne dira. Na taksiste se uvik gleda ka na šljam, privatnike koji kradu i voze Mercedese! Ne kradu ovi mali šta rade za njih, oni su moderni robovi, nego ove glave, šta držu te firme, oni pljačkaju državu. I to im se dozvolilo, razumiš, niko ih ne dira! Evo, Srbi su jednostavno riješili taj problem. Donili su zakon da se kažnjava korisnike usluga, a ne ljude koji rade na crno. I svi biže od njih kad im priđu na aerodromu, boje se kazni! Jednostavno, a pametno!
Sad je trenutno takav sustav, uvjerava nas predsjednik sekcije ceha taksi prijevoznika - u ostavci, ali još nema nasljednika, jer se tvrdi, niko ne želi prihvatiti te funkcije – da niko ne zna koliko ima legalnih taksista u gradu Šibeniku.
- Oni će vam reći: "Mi trenutno imamo 70 izdanih dozvola, a koliko auta radi, mi to ne znamo!" Prije je sam grad kontrolirao taksi, sad to više nije tako. Dozvolila se anarhija. Je li tržište živnilo s turizmom? Čujte, to vam je sve jedna lipa patina. Ljudi rade liti, a priko zime na građevini, voze bagere, kamione, svašta. Nas je pogodila jedna turistička kuga, svi se bave samo s njim. Nema industrije, a u tom turističkom kolaču nema za sve, da se može živit svih 12 miseci! Zimi rade u gradu dva kluba, i to ako radi jedan, ne radi drugi. Inside i Taboo. Subotom u gradu izađe 150 ljudi, i to je sve!
Šibenski taksisti njeguju još stare običaje, bace na karte, briškulu i trešetu, dok čekaju mušterije. Bacili bi, vele i uberovci, ali ne znaju. Kod njih dođe svak, pa jedan zna trešetu, drugi belu, treći šah, i to ti je to, smiju se.
Jedan od onih koje zatičemo pokraj auta je i Dubravko Mikuličić Duka, koji je na ovom mistu od kolovoza 2016. Ne zna ni on sam koliko ima ovih konkurenata, crnjaka, biljaka, on sam više to ne razumi ništa.
- Eto, recimo, od kolodvora do splitskog aerodroma neka je realna cijena 500 kuna, al' ova konkurencija, ona udre 700 ako ne i više, kuna. To ti skinu s računa. Kod nas nema iznenađenja, sve ti je istaknuto na vidljivom mistu u autu. Start ti je 40 kuna, vožnja po prijeđenom kilometru ti je deset kuna, za jedan sat stajanja i čekanja je sto kuna, prtljaga je po komadu pet kuna, rad noću, nediljom i blagdanom je 20 posto skuplji... prigovor se može dostaviti u pisanom obliku i poštom na adresu. To ti je to, sve legalno i dobiješ fiskalni račun – veli nam Duka koji ima 68 godina i u mirovini je, ali pošto ona iznosi dvije tisuće kuna, ne može od nje živjeti. Pa taksira. A posla ima "kako kad".
Ćuliš za male novce
Evo, taj dan kad smo razgovarali, došao je na posao u osam sati, a na red je došao taman oko ure. To mu je bila prva tura tog dana. Još kad ti potrefi da je gradska vožnja, 40 kuna, ispada da ćuliš svih pet sati za to teke novaca. Prije njega su bila četvorica kolege. Daj Bože da je ko od njih išao na Krku, vozio turiste, to je teke unosnije, ili u Skradin, ili do Primoštena. A ima i onih koji ne znaju di će, koji su toliko pijani da ne znaju ni di će ni šta će. Svega se u ovom poslu nagledaš i naslušaš. Jednu sam vozio na aerodrom, a ona me pita da može li u auto zapalit joint. Ma ne može ni cigaretu, a kamoli joint! Samo mi još to triba! Dimi koliko oćeš kad izadješ vanka...
Očito, probudi se u Duki stari sportaš, nogometaš koji je u prvu momčad Šibenika upa još 1969. i nastupa za nju sve do 1985. punih 19 godina. Odigra je za Šibenik priko 600 utakmica i vjerovatno je rekorder po broju nastupa. Počeja je u vezi, igra na desnom i livom krilu, da bi se na koncu karijere ustalija na livom beku, di ga je metnija Ive Šangulin. I pogodija!
- Da san počeja na tom mistu, ne znan di bi mi bija kraj. Nikad me ni jedan napadač nije proša, ima san takvu brzinu, 11 sekundi na sto metara, centaršut s oba dvi noge... Ma, ja kad danas vidin kolike pare zgrću ovi šta s livon nogon znaju samo šetat, skužin da san se rodija prerano, u krivo vrime, i na krivom mistu. Moga san milijune zgrćat, a ne ode ratovat s Uberon, Cameon, i ne znan kako se sve zovu ovi šta vozaju okolo koga stignu, priko mobitela i interneta, svaki dan novi niču, pa više ne znaš ko za koga radi, i protiv koga...