Hrvoje Krnić, nekadašnji autoelektričar, pomorac, radnik na naftnim platformama i brodski kuhar koji je oplovio oceane svijeta, odlučio je prije dvadesetak godina pokrenuti u Konjevratima stočnu farmu i proizvodnju zdrave hrane, uz ugostiteljski objekt i kuću koju je gradio ratnih godina i kasnije dograđivao. Trebalo je pored novca uložiti i puno truda i odricanja da bi se pokazali prvi uspjesi.
- Ovo nije tradicionalni stočarski kraj, kazuje Hrvoje.Ima nešto vinograda, voćnjaka i vrtova, malo blaga u nekoliko obitelji. Konjevrate su u prošlosti oduvijek bile tranzitno mjesto, odmorište za ljudstvo i konje na trgovačkome putu od mora do Drniša i dalje. U 18. stoljeću ovdje je oko crkve sv.Ivana bila i kula - toreta, koju su po turskome zvali "han“,poput onoga u Vrani ponad Pakoštana. Danas joj nema traga.
Veliko stado
Kasnije su žitelji ove župe, koja s Gorišom i Brnjicom broji oko 500 ljudi, posao nalazili u tvornicama, a u mjestu su imali tek manje obradive površine i pokoji obrt.
- I ja sam s obitelji, suprugom Brankom i sinovima Hrvojem i Tonijem - dodaje Krnić - ovdje stjecao prva iskustva u stočarstvu kad još nije bio osiguranoga sigurnog plasmana proizvoda na okolna tržišta. Danas imamo veliko stado. Meso svih vrsta vrlo je traženo i najbolje. Rabimo mlijeko od vlastitih krava, nikad kupovno. U novije vrijeme koristimo i državne poticaje za unapređenje stočarstva u dalmatinskim ruralnim područjima.
Ipak, kao i drugdje u Hrvatskoj troškovi su vrlo visoki. Tu je stalno prisutan i veliki problem uvoza svakojakog smrznutog mesa vrlo sumnjive kakvoće, što također ugrožava domaće uzgajivače“.
Njihovo stado mogli smo gledati samo preko žičane ograde, jer na njega paze psi čuvari. U tor ne smije lako ni sam Hrvoje bez sina Tonija koji se za stado brine, kako kažu, 24 sata na dan.
Krnić svoje mesne proizvode plasira i kroz vlastito ugostiteljstvo gdje, kako kaže nema mjesta proizvodima iz trgovačkih lanaca. Sve što nudi, domaće je. Specijaliteti su mu pečena tuka na ražnju i pečeni pivac, a od morskih plodova, hobotnica na gulaš i drugo.
Pitali smo na kraju Hrvoja ima li u Konjevratima kakvog društvenog života, na što je on slegnuo ramenima.
Dokrajčio je zub vremena
- Osim crkve i aktivnosti župe, jedva da ičega ima. Ovdje je ranije postojala zadruga s društvenim domom koji je služio za društveni i kulturni život mještana. Sad je to zapuštena i oronula zgrada, vlasništva grada Šibenika. Ostavljena je da je dokrajči zub vremena - za kraj će Hrvoje Krnić.
Između dva rata u Konjevratima na križanju cesta, bilo je poznato svratište, gostionica obitelj Milovac, koju su rado posjećivali gosti iz cijele okolice, Šibenika, Splita i drugih mjesta. Jedan je Milovac bio taksist, a prije toga dugo je radio u već odavna ugasloj tvornici aluminija Lozovac, s velikom brojem radnika iz toga kraja.
