Nije pravilo, ali se tako namistilo, da svi šibenski poštari koji ordiniraju i postole taru po kamenu onog najstarijeg i najšibenskijeg dila Šibenika, izgleda moraju bit iz Bićina. Bija je to godinama, da ne kažemo desetljećima, Joso Skorić, zvani Zmijica ili Svirac, a sada je to njegov mještanin i prezimenjak Ive Skorić. Je, bija je u međuvremenu između njih dva kratko vrime i jedan drugi momak, ali on je očito u poštijere zaluta – bija je kratko, da otkaz i otiša u privatnike, kroz smiješak nam veli Ive kojeg smo zatekli na radnom mistu, među šibenskim kaletama, s punom torbom obišenom oko vrata. Kako tare potno čelo ispod tople kape, neka u zraku vrti ladna bura, s tek kojin stupnjen iznad nule...
Neman vrimena za kavu
– A šta vi mislite, da je laka ova torba, a? Ima tute kila, pa gori-doli, uza skale, niza skale. Nije lako, Šibenik je cili u skalama – razgovaramo s našin Ivon, i spominjemo se podatka – bija ili ne bija istinit – koji je prije nekoliko godina osvanija na portalima, kako Šibenik ima najviše skala u staroj gradskoj jezgri, među svin dalmatinskin gradovima. A šta se nosi?
– Računi, najviše! Šta će drugo! Nema više onih lipih čestitaka sa šarenim markicama iz inozemstva. Malo ih je! To samo stara garda piše jedna drugima, mlađarija to obavlja priko Fejsa, e-maila... – veli nam Ive. Koji pored pustih skala u staroj gradskoj učini i dodatne skale po starin šibenskin kućama, koje su isto tako na podove. A kako su mu i adresanti uglavnom stariji, nije in red "pismena" ostaviti u sandučiću, ako ga i imaju, nego in ga uručiti u ruke, kako je i red. Je li ga ponude kavon, pićen, kako je to prije bija redovan slučaj?
– Ma je, kako ne, ponude ljudi, redovno. Samo ja pit ne smin, a i neman vrimena, tako da se uljudno zahvalim, i oden za poslon. Iman ja ode u torbi jedno 3-4 kila pošte, a nas smo dva u ovom dijelu grada, ja i još jedan kolega.
– I onda tako nekoliko puta. Srića da iman motorić, skuter, koji ostavin na Staron pazaru, pa tako tri-četiri ture. Uprtin na motor jedno 15 kila pošte, pa dok to podiliš – govori nam Ive svoju priču svakidašnju.
Ubiju i mene gužve
Jel' ubiju njega ove prometne gužve u starom dilu grada, ove raskopane ceste?
– Još pitate, gužve su svakodnevne, ne moš proć, ne moš se parkirat, nemaš di, a odan se po starom dilu gradu niti moš niti smiš vozit na motoru... Ali, sve skupa, opet se nekako izdura, posal se napravi i to je najbitnije.
I voli Ive ovi svoj posal, to se odmah vidi na prvu, ka šta se vidi da i ljudi vole njega, lipo ga pozdrave dok pokraj njih prolazi. U njemu je, u poslu, evo, punih 25 godina. Ko bi mu da toliko staža, onako mlađahnome.
Koliko ti je godina? Tek 44 u životnom kalendaru, s 19 je počeo raditi, iako je po struci pitur. Al, eto dopalo ga je u životu umisto piturskih skala nosit poštijersku boršu, i ist kruv svoj s ramena svoga, vozat svoj žuti skuter bar još koju uru – ili godinu – dok i to ne priuzme lektronika i pametni telefoni, đava in lipu sriću priuzeja...
