Druga mista i gradovi imaju arhive, matične urede, kinoteke i fonoteke, muzeje i ko zna kakva sve čuda za čuvanje kolektivne memorije, a Vodice za sve to imaju samo jednog jedinog čovika – Ljubomira Sladoljeva. On je živa enciklopedija svega i svačega šta je vezano za Vodice i Vodičane. I sve me straj, da mu se šta – ne daj Bože i sveta Jelino – ne dogodi, jer bi u Vodicama izbila revolucija. Ko bi Vodičanima drugi podilija stanje i imanje. Jer, dosad se znalo – kad ko u Vodicama umre, njegovi naslidnici idu kod Piće da in on rastumači ki je komu rod i di in je koji naslidnik. I koji je od brata i koji je od sestre šta je davno išla u Jamerike, ili Ostreliju. I tako smo došli do još jedne njegove funkcije u Vodicamin – on tamo zamjenjuje javnog bilježnika. I to ne jednog, nego više njih. A moga bi slobodno i popa, jer i matične knjige rođenih i umrlih ispravlja, koliko je precizan i pedantan. Kad Vodičani "čiste zemlju", dođu kod njega. Jer, niti zna pop niti matičar ko je čija udova, kako je babi rođeno prezime, čija je, od koga.
Zbirka fotografije
Eto, to je sve Ljubomir Sladoljev – ono Pićo, to mu je familjarni nadimak, pa njegove Sladoljeve zovu Pićini – čovik institucija. A po obrazovanju je, ajde, šta bi vi rekli... doktor, akademik? Ma kakvi, bravar karoserista, meštar za izrađivat karoserije od auta, koji je cili svoj radni vik proveja u vodiškom "Autoremontu". Al zato kad vidite njegovu radionu u kući, onda pomislite da bi komodno moga bit apotekar. Jer, sve je u njoj složeno i čisto ka u apoteci. A po zidovima obišene fotografije njegove, ženine i brojnih drugih vodičkih familija kroz povijest. I starih upotrebnih predmeta – cila etnografska zbirka – s kojima se stari svit služija kroz godine šta su neumitno pasale.
"Oklen mi sve to? A skuplja san ih godinama, ljudi su mi nešto i sami donosili, nešto san skupija i šta bi bacili... Evo, ovi stari balancun, vaki smo isti mi imali, kupija san u Mađarskoj ka san tamo bija... I reka san, evo isti naš. A ovi bakreni sigalj za vino pritakati, u njemu smo držali vodu u kući prije puno godin... A ovo mi je slika pokojnog brata Kruna, možda jedno godinu dan prije nego je poginija u prometnoj nesrići...", priča nam sam Ljubo.
A njegovog pokojnog brata Kruna i brojni Šibenčani dobro znaju jer je bio dugogodišnji pravnik u Općini, a poslije Gradu Šibeniku. A znaju i Stipu Sladoljeva, kolegu i poznato lice s Nove TV, to mu je sinovac, od brata Slave. A do njega su slike dida i babe mu, po materi, Krste i Marice Skočić, rođene Ćorić.
"Ona je umrla 1946., a on 1943. godine. On je bija načelnik Vodica, i nikad se u toj kući nije ručalo a da nije neko u kući bija. A ovo mi je mater Slavka Sladoljev, rođena Skočić. Ode na slici je imala 16,5 godina. Ona se mom ocu obećala kad je imala 13,5 godina, a vinčali su se kad je ona imala 21 godinu. Evo, sad će biti deset godina kako je umrla, a otac je umra 1998. ima dvadeset godina. I to moramo obilježiti, skupiti cilu obitelj na ručku, sto godina od njihovog rođenja, deset godina od materine i 20 godina od ćaćine smrti", sipa Ljubomir podatke ka iz rukava. Sve on to drži u svojoj glavi... Čudo jedno neviđeno.
Svjedodžba iz 1949.
"E da mi je škola tako išla ka pamćenje godina, imena ljudi i događaja, di bi mi kraj bija!", veli Ljubo. A potvrđuje i njegova supruga Erna: "Čudo jedno koliko se on starog svita sića po tim fotografijama. Imamo ih punu kuću, njih i starih dokumenata, po ormarima i škancijama. Ali zato ključe od auta lako zagubi. Nikad se sitit di ih je ostavija...", veli nam kroz smij.
A Ljubo neumorno nastavlja dalje, put po slikama: "A ovo je jedan naš Sladoljev koji se vinčao u Americi. Ja nju znan, bila je tu jedan ili dva puta, umrli su i on i ona. A ovo mi je od žene otac i mati, Grgo Roca i baba."
Je li čudno da Ljubomir izrađuje rodoslovna stabla za cile Vodice, ko god da mu se obrati? Ne zna ni sam koliko je puta bio u arhivu u Zadru, Šibeniku, prepisivao i kopirao od njih stare vodiške matice i dokumente, a svoje mu je ostavio i don Frane Šimat, dugogodišnji vodiški župnik, prije smrti. Sve je Ljubo u životu marljivo skupljao, ni jedan papir nije bacao, ima i svjedodžbu prvog razreda iz 1949. godine, na komadu karte, bez pečata na kojem piše "Učenik Ljubomir Sladoljev položio je prvi razred s vrlo dobrim uspjehom. I to je to. Potpis – učiteljica Marija Švandal." A ima i svjedožbu dida Grge, od žene oca, koji je iša u školu u Vodicama od 1911. do 1916. Postoji samo ta jedna jedina iz te prve vodičke generacije učenika, to je ta u Ljubomira.
Did biskupa Ivasa
Koji su predmeti bili?
"Nauka vjere, čitanje, pisanje. Nastavni jezik didu nije išao baš nešto, ocjena 'jedva dostatna'. Ali zato mu je išlo računstvo u svezi s mjerstvenim oblicima' – ocjena 'dobar'. Prirodopis i fizika – 'jedva dostatno', zemljopis i popis 'jedva dostatno'."
"Asti, same duje, ovaj vaš dida ka da je i meni bija šta u rodu, ovakva je bila i moja svjedožba iz srednje škole", smijen se sad i ja. Interesantan je i predmet "spoljašnost pismenih radnja". To će reć rukopis, odnosno krasopis... "veoma prijatna" bila je ta "spoljašnost", stoji u svjedodžbi Kraljevine Dalmacije, školski kotar Šibenik.
Ima Ljubo i sliku dida biskupa Ivasa, Rade Ivasa. "Znači, po njemu se i bivši vodički gradonačelnik zove Rade. Tako je. Evo, ode je i slika dida od don Krešimira Mateše, župnika šibenske katedrale. Roko mu je bilo ime. Rođen je 1898. godine, ode je sa svojin vršnjacima na proslavi 60 godina života", pokazuje nam Ljubo sliku. I potvrđuje ono što nam je i Peko Španja rekao – Vodičani slave kolektivno okrugle godišnjice života zajedno i slikaju se prigodno, to je tradicija.
Eto, Ljubo je 1942. godište. Tada ie u Vodicama rođeno 112 njegovih vršnjaka. "A četvrtu godinu života doživilo je njih 85. A 40. obljetnicu života 1982. godine doživilo je njih 80. Pa pedesetu obljetnicu njih 76. A šezdesetu 75. Samo jedan je umra. A sedamdesetu 69 nas", preciznu evidenciju "stanja duša" vodi Ljubo. Najteže je bilo preživit prve godine. Dica su onda umirala ka muve. Eto, mami Ljubomirove supruge Erne umrlo je zaredom šestoro djece, do njezine 24. godine, a udala se od 16 i pol godina. Na koncu ih je imala sedmoro živih, a Erna je bila zadnja, njezino ukupno 14 dijete! Rodila ju je u svojoj 44. godini. I umrla u 89. Ni dana nikad nije bila u bolnici! Danas bi o toj ženi pisale sve novine, "majka hrabrost" bi je zvali, a to je tada bilo normalno.
"Pričala je mati da tih godina nije bilo dana u Vodicama da nije bilo dičijeg sprovoda", priča Ljubomirova supruga Erna priču koja danas zvuči nevjerojatno.
Rič je bila zakon
A ima naš sugovornik i sačuvan ugovor o gradnji kuće iz 1886. godine. Di susjed pismeno dozvoljava susjedu da metne kuću na među. S time, ako bi kada njegovi mlađi gradili, da se i oni mogu uvatiti na taj zid. Zato su se ostavljala i ona kamenja šta vire iz kantuna... Potpisano s tri križa, jer su svi potpisnici bili nepismeni. Ali zato je oti njihov križ vridija više nego danas cila hrpa potpisa ovjerenih kod sto bilježnika i sudova. Rič je bila zakon...
Ka šta je zakon danas kad ti Ljubomir kaže koju godinu. Eto, ja ću sigurno u ovom tekstu falit koju, ili bar koje ime, neka mi se ne uzme za zlo. Nisan je, nego je Ljubo dobitnik Nagrade grada Vodica za doprinos i očuvanje kulturnog naslijeđa. A sad slaže i monografiju o zanatskoj povijesti Vodica. Od zanatske proizvođačke zadruge do "Autoremonta". Od kovačije do modernog servisa za zastavu, Škodu i Warburga. U kojem je Ljubomir radio od šegrtovanja 1. 9. 1959. pa do pensije 28. 12. 1998. godine.
Ta je hala Sladoljevima priko puta kuće. Ali danas je u njoj Tommy. Umisto zanatstva – trgovina. Počivali u miru trudi vodiških zanatlija. Prisudila in tranzicija i privatizacija.
"A među tin zanatlijama i kovačima bili su i preci Ive Brešana, koji su kao kovači došli iz Trogira. Po didu Vinku je i danas poznati hrvatski režiser dobio ime. Kovač je bio i otac biskupa Ivasa, a kovači su radili i prve karoserije za kamione, na drvene kalupe bi ih 'oblačili'. Od onda do kraja devedesetih se školovalo najmanje 50 autokarioserista, odnosno autolimara kako ih se poslije zvalo, samo u Vodicama. A ostalih struka i zanata se ni broja ne zna... Tko zna, možda do kraja pisanja monografije, uz ostale, dođem i do tog podatka", optimističan je Ljubomir, koji ih marljivo skuplja uz čitavu hrpu već sabranih fotografija. Na kojoj prepoznaje lica, ispisuje imena...
Tko zna, možda sve to, zajedno s rodoslovljem njegove familije 350 godina unazad, i sa svim što je skupio, bude začetak jednog velikog, pravog, vodiškog muzeja. Čiji je neslužbeni kustos i direktor ionako već godinama...
