Nema novinara kojemu ne laska kada je njegov stil rada, način pisanja i specifični izričaj prepoznat kod čitatelja. Tim slijedom, nema novine kojoj nije stalo do vlastite čitateljske publike, a napose vjernih pretplatnika koji se, ni u ovo vrijeme sveprisutnih elektroničkih izdanja, portala i blogova nisu odrekli dobre stare tiskovine i kod kojih se tradicija praćenja novih izdanja novine iz broja u broj, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu jednostavno podrazumijeva. Jedan od pasioniranih dugogodišnjih čitatelja "Šibenskog lista" svakako je šjor Bene Milin (74), Jezeranin po korijenima, a Šibenčanin po svemu ostalome, od adrese do silne ljubavi i privrženosti prema gradu kojeg mu je srce odabralo.
Tražio svog Marka Piriju
– Vi ste sigurno Marina. Pratim vaš rad puno, puno godina. A znam, po pisanju, i sve vaše kolege. I bivše, i sadašnje.Tih nekoliko rečenica bilo je dovoljno za početak razgovora sa vitalnim nekadašnjim pomorcem kojeg sam u redakciji srela pukim slučajem. Zakasnila je Beni dostava "Šibenskog lista", pa se zabrinuo da ne propusti novi broj u kojem će vidjeti jezerske prvašiće, među njima i malog Marka Piriju iz njegove obitelji. Taman su slikom, pojedinačno i grupno, imenom i prezimenom objavljeni u stalnoj rubrici novine u kojoj se predstavljaju učenici prvih razreda osnovnih škola diljem Županije. Istina, od davnih godina ne stanuje u Jezerima, ali veze s rodnim mjestom, objasnio je, nikada nije prekinuo, pa mu je drago odgonetati koji je unuk ili unuka njegove generacije Klarina, Milina, Bračanova, Lapova, Kovačeva... U Jezerima mu je, veli, i kuća, ima gdje doći.
– E, lipo je to. A lipo je i uzet novinu i poći u Jezera, pa sisti i malo proćakulati sa svojim društvom. Otvorim "Šibenski list", pokažem ljudima slike ili nešto drugo što mi je interesantno i tako se napričamo. Uvik triba bit u toku, i nikad čovik ne smi bit sam. A sa novinom i nije – konstatira Bene.
Najprije čita sport, a onda sve drugo
Napominje kako u "Šibenskom listu", prvo pročita sport i provjeri što je novo sa NK Šibenik. Vatreni je navijač tog kluba koji je vlastitog unuka upisao u Funcute, a imao je tek 20 dana. I drugi sportovi privlače Beninu pažnju, pa se, iskreno kazuje, rado informira i o najmanjim lokalnim klubovima.– Nakon sporta pročitam kolumne, pa onda po redu, od šibenske kronike do kronika po mistima. Imam vrimena i drago mi je prolistat čitavu novinu i ništa ne priskočit. Nekad sam kupova, a sad, da vam pravo rečem, volim kad mi dođe na adresu – kaže nam šjor Bene.
Kad je već o šibenskoj adresi riječ, na njoj je punih pet desetljeća. I on i supruga mu Marija, inače rođena Tišnjanka iz roda Barižonovih, stvarno se osjećaju Šibenčanima i sve šibensko im je drago jednako kao jezersko i tišnjansko.
– Pa vam je tako drag i "Šibenski list"... – nisam mogla ne primjetiti.
– Je, dobro si to zaključila – nadovezao se moj sugovornik.
U ležernom razgovoru smo se kasnije dotaknuli najrazličitijih tema jer je šjor Bene zahvalan i duhovit sugovornik. Saznala sam tako da su mu svih četvoro unučadi koje su mu podarile kćerke Milena i Božena rođeni u Šibeniku. Istina, Milena sa obitelji živi u Zagrebu, ali je oboje djece "ciljano", po očevoj želji, rodila u Šibeniku. Svjestan je Bene da će njezina djeca "govoriti kaj, kaj kao i svi Zagrepčani", ali će svejedno ostati Šibenčani po rođenju.
Dobitnik 'Plave vrpce Vjesnika'
– Meni je to važno jer sam lokalpatriot. Šibenik mi je najlipši grad na svitu. Volim ja i druge gradove, takav sam čovik, ali on je nešto posebno. I ljudi su u njemu dobri, iako im je često draže ili lipše tuđe nego vlastito. Ja nisam od takvih. Kao pomorac u šibenskoj "Slobodnoj plovidbi" bija sam po cilom svitu i nisam previše ni ušpara baš zato što sam sve volija vidit i obać. Zato mogu reć kakav je ovaj grad. Da je više cijenit svoje, ne bi bilo zgorega – preporučuje Bene koji je, usput rečeno, 1969. s kolegama s broda "Šubićevac" dobio "Plavu vrpcu Vjesnika" za spašavanje brodolomca s panamskog broda Rigel u Sredozemlju."Šubićevac" je u međuvremenu završio svoju plovidbu na plažama indijskog Alanga, a barba Milin je odavno u mirovini zahvaljujući nekadašnjim pomoračkim beneficijama. Svake je godine, međutim, revni sudionik regata na latinsko idro. Supruga mu Marija, pak, svira mandolinu u šibenskim "Šuštinama". Na taj se način tradicija čuva od zaborava, kao što novinske stranice "Šibenskog lista" čuvaju od zaborava ljude i događaje. I novinare isto. Makar tako tvrdi šjor Bene.