Pobjedom u Varaždinu nogometaši Šibenika su dospjeli u gornji dio prvoligaške ljestvice.
Kao ugodno iznenađenje za najveći dio hrvatske sportske, posebice nogometne javnosti, ali i kao svojevrsni podsjetnik na sezonu 2006/2007., kad su poslije uvjerljive pobjede u drugoligaškoj utrci “narančasti” nastavili s istim žarom i uspjehom u društvu najboljih. Točnije, aktualni trener Šibenika Krunoslav Rendulić samo je kopirao svog kolegu, Splićanina Ivana Pudara.
Na ponosan hod šibenske čete prije 14 godina izravno podsjeća jedino veteran Joso Bulat, koji je bio Pudarova uzdanica u zadnjoj liniji, a danas kao predsjednik Nadzornog odbora s bratom Ivanom ima nemale zasluge za pozitivno kretanje šibenske krivulje uspjeha. No, i bez Bulata ima dovoljno detalja, koji spajaju dvije prvoligaške sezone na Šubićevcu.
Ove su godine “narančasti” nadigrali Hajduka (u gostima) i Rijeku, dok su pod Pudarom pobijedili Rijeku u gostima (3:1), te sa 2:1 Dinamo na Šubićevcu. Neovisno od nemalog broja hrvatskih i fureštih reprezentativaca u modrom dresu: Modrić, Čorluka, Cvitanović, Eduardo, Vugrinec, Nowotny…
Prije 14 godina sa Šubićevca su u nogometnu orbitu lansirana dva domaća momka, Gordon Schildenfeld i Ante Rukavina, dok se ove sezone sve češće spominje ime mladog reprezentativca Marka Bulata, sina već spomenutog Jose. No, na šibenskim tribinama malo tko smatra fureštima Nediljka Labrovića, Karla Bilića, Ivicu Batarela i Marija Ćurića, bolje rečeno dalmatinske nogometne talente, koje je, očito, u pravi trenutak prigrlio Šubićevac.
Baš kao što su svoj nogometni dom u Krešimirovu gradu našli Međimurac Martin Paić, Albanac Emir Sahiti, australski Hrvat Deni Jurić, Španjolac Martin i Ganac Prince Ampem, te nadareni Kolumbijci. Kao dokaz da su braća Bulat dobro skautirali na dalmatinskim sportskim urednicama, pa i šire. Da su imali dovoljno strpljenja za mladiće, koji nisu našli sreću u drugim sredinama. U Salzburgu, Čakovcu, Splitu, Zagrebu…
Kako je izbor pojačanja bio s jasnim pogledom u budućnost jasno sugerira podatak da je Šibenik, primjerice, zadnju utakmicu u Varaždinu odigrao s početnim prilično mlađahnim sastavom, u kojemu je prosjek starosti (mladosti) bio 22,9 godina.
No, ruku na srce, spomenuta više nego ispravna orijentacija ostala bi bez odjeka da braća Bulat nisu jednako uspješno skautirali i trenera. Ista ili slična momčad je s Borislavom Perkovićem nerijetko djelovala kao vlak bez voznog reda, te padala u trenutku, kad je viši rang bio kao na pladnju.
Sjetite se posrtanja “narančastih” u važnim utakmicama s Dugopoljem i drugom momčadi Hajduka. Za razliku od svog prethodnika trener Krunoslav Rendulić ostavio je prvog drugoligaškog konkurenta na 8 bodova razlike. Red se ćuti na travnjaku i u svlačionici. I ne samo to.
Ivićeva škola
Gotovo nevjerojatnim se čini da većina prvotimaca igra osjetno bolje u prvoligaškim utakmicama nego u rangu niže. No, ne slučajno. Rendulić je uporan u nogometnoj (i životnoj) maksimi „pojedinačno osposobi da bi kolektivno funkcionirali“. Gotovo svi prvotimci bez pogovora su prihvatili i njegovu temeljnu taktiku: agresivna igra s tranzicijom i obveza igre u oba smjera.
U tom smislu, dozvolite nam još jednu, naoko pretencioznu usporedbu. U svojim šibenskim danima Rendulić podsjeća na velikog, ali nažalost pokojnog Tomislava Ivića, koji je, također, prvi ozbiljan posao odradio prije 48 godina na Šubićevcu, a koji je po dolasku na šibenski travnjak odmah posegnuo za transfuzijom svježe nogometne krvi, pa i igračima iz dalmatinske regije.
Sport, posebice nogomet nude i preokrete, pa je moguće da šibenska krivulja sutra krene suprotnim smjerom. No, neće se promijeniti studiozni pristup nogometnoj igri Krunoslava Rendulića, koji je zajedno s još nekolicinom mlađih trenera promijenio i sliku prvoligaškog nogometa.
Učinio konkurenciju privlačnijom, zanimljivijom i kvalitetnijom. Neće se, međutim, lako promijeniti ni temeljna slika Šubićevca, koja otkriva da veterani kolo vode. Sve konce u klubu drže igrači, koji su gotovo istodobno nosili i šibenski dres: braća Bulat, Rendulić, te pomoćni treneri Anel Karabeg, Klaudio Vuković i Ivica Matas. Dakako, uz kolumbijskog vlasnika Eduarda Zapatu.