StoryEditor
StilNorveški slavist autor je intrigantnog djela ‘Dalmacija očima stranaca’

Svein Mønnesland: Strah od autonomaša potpuno je suvišan

Piše PSD.
13. travnja 2011. - 15:51
‘Krajem devetnaestog stoljeća mnogi su pisali da je
Dalmacija nepoznata zemlja, manje poznata od Afrike’ 
/ROBERTO ORLIĆ/CROPIX
U Hrvatskoj je ovih dana objavljena knjiga “Dalmacija očima stranaca” norveškog slavista Sveina Mønneslanda, u kojoj se nalaze najzanimljivije ilustracije i odlomci putopisaca i istraživača u rasponu od 1154. do 1925. godine. Nakon knjige o prošlosti Bosne i Hercegovine “1001 dan – Stari crteži iz Bosne i Hercegovine – Bosna i Hercegovina slikom i riječju kroz stoljeća”, ovaj ugledni znanstvenik i član Norveške akademije znanosti i umjetnosti pozabavio se dalmatinskom regijom i poslije iscrpnog istraživanja objavio važan izvor povijesnih dokumenata u obliku crteža i tekstova koje su stranci pisali kroz stoljeća. O tome tko su stranci koji su pisali o Dalmaciji, porazgovarali smo s profesorom Mønneslandom koji je gostovao u Zagrebu prigodom promocije svoje nove knjige.

Egzotična zemlja

Nakon knjige o Bosni, zašto ste baš izabrali Dalmaciju?

– Dalmaciju volim odavno. Prvi put sam bio krajem šezdesetih godina, tako da poznajem taj kraj još iz vremena Jugoslavije. Kao slavist sam čitao i studirao staru hrvatsku, dubrovačku i dalmatinsku literaturu, od Marulića, Gundulića, Hektorovića i tako dalje. Kad sam došao u Stari Grad, imao sam tamo jednog poznanika otprije, a to je bio Petar Hektorović. U međuvremenu sam se puno puta vraćao. Ideju da napišem sličnu knjigu o Dalmaciji, kao što sam to učinio s Bosnom, dao mi je ravnatelj muzeja u Starom Gradu na Hvaru, koji je vidio knjigu o Bosni i pitao zašto ne napišem jednu takvu i o Dalmaciji. To je bilo prije šest-sedam godina i odmah sam počeo skupljati materijale bilo gdje da sam se našao – u antikvarnicama, arhivima... Tražio sam knjige, gravire. Što sam se više upoznavao i tražio literaturu, bilo je sve zanimljivije. Znao sam, dakako, za Fortisa i Adama, ali i za bezbroj drugih zanimljivih putnika.

Koji je bio kriterij pri odabiru literature i ilustracija koje će ući u knjigu?

– Htio sam, prije svega, knjige u kojima se nalaze crteži i gravire jer knjiga je na neki način i umjetnička, a ne samo povijesna. U njoj ima i autora koji nisu ostavljali slikovne zapise, ali su oni zastupljeni u kraćoj formi jer je težište na ilustracijama budući da one, po mojemu mišljenju, često kažu više nego riječi. Neke sam morao odbaciti zato što nisam uspio dobiti original ili jako dobre kopije. Nisam želio da budu loše kvalitete. Od onih poznatih umjetnika poput Adama i Fortisa, djela su poznata uglavnom u lošim kopijama. Nastojao sam dobiti odlične primjerke iz biblioteka i arhiva u kojima se nalaze.

A tekstualni dio?

– Tekstualni dio sam izabrao prije svega po kriteriju onih tekstova koji govore o ljudima. Svi su jednako opisali spomenike, građevine, arhitekturu, a to je za ovu knjigu bilo manje važno. Koncentrirao sam se na odabir odlomaka koji opisuju Dalmatince, tako da oni mogu danas doznati kako su ih prije doživljavali.

Koji su vam opisi i slike osobno najzanimljiviji?

– Teško je reći. Ima ih koji su vrlo ozbiljno i stručno izučavali Dalmaciju kao povjesničari, arhitekti ili neki drugi istraživači. To su vrlo vrijedni tekstovi. A ima i onih površnih koje su pisali putnici koji su putovali usput ili su boravili kraće vrijeme. Ima dosta čudnih izjava, pogrešaka. Sve sam to ostavljao. I to je zanimljivo. Ima mnogo predrasuda zapadnjaka koji dolaze u malo poznatu i njima egzotičnu zemlju.

Potlačene žene

Kako se slika Dalmacije mijenjala kroz povijest?

– Od dvanaestog do osamnaestog stoljeća, to su bili slučajni putnici hodočasnici, križari ili mornari. A tek u osamnaestom stoljeću dolazi do ozbiljnih opisa Dalmacije. To je doba prosvjetiteljstva u kojem su se putnici istraživači divili, primjerice, građevini. U to vrijeme se pojavljuje i Fortisova knjiga koja je važan antropološki opis. Osamnaesto stoljeće je doba kad je Dalmacija shvaćena i obrađena u znanstvenom pogledu. Nakon toga dolazi vrijeme kad ta regija postaje poprište velikih sila, poput Francuza, Engleza i Austrijanaca. U to vrijeme zanimanje za Dalmaciju po sebi otpada, tj. ono je samo strateške prirode. U prvoj polovici 19. stoljeća gotovo da se nitko za nju i ne zanima. U drugoj polovici 19. stoljeća neki su putnici i pisci ponovno otkrili ovu regiju, ali u Austro-Ugarskoj ona je stvarno periferija. Austrougari su puno više pažnje posvetili Bosni. Takav položaj je trajao dosta dugo i zato su krajem stoljeća mnogi pisali da je Dalmacija nepoznata zemlja, manje poznata od Afrike. Treba kazati da je bilo dosta Engleza, što se može činiti neuobičajeno. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi mnogo Amerikanaca i žena putopisaca.

Kad ste spomenuli ženske autore, postoji li razlika u viđenjima s obzirom na rodne pozicije te kako su se doživljavale žene u Dalmaciji?

– I prije nego što su žene počele pisati, muškarci su uočili da su one u Dalmaciji potlačene i da teško rade. Neki su se čudili i bunili zbog takvog položaja žena. Ali tek kad su žene počele pisati, ta problematika je postala vrlo uočljiva. Neke žene su nastupile kao najoštrije kritičarke, poput Amerikanke Alice Lee Moqué, poznate po svojoj borbi za ženska prava. Ona je napisala da bi, u slučaju da je Dalmatinka, bila bacačica bombi jer žene tu žive poput teglećih životinja. Čak se pobunila zato što svaki dalmatinski grad ima Gospodski trg.

Vaša knjiga je važan doprinos regionalnoj povijesti i njezinu izučavanju. Sam spomen regionalne povijesti ne može proći bez bespredmetnog spominjanja straha od autonomaštva, što se i vama već dogodilo. Kako to komentirate?

– Pitali su me bojim li se da će moja knjiga biti shvaćena kao izraz autonomaštva, na što sam odgovorio da je autonomaštvo već odavno povijesno pitanje. No regionalna svijest i regionalizam uopće danas su u Europi vrlo aktualni, i to na pozitivan način. U Hrvatskoj bi regionalnost trebalo još više razvijati. Svi znaju da su Dalmatinci Hrvati i sami Dalmatinci se osjećaju Hrvatima. To više nije osjetljivo političko pitanje i nema razloga za strah.

Starinski ritam života

No regionalizam u Europi nije baš pojava na koju se gleda uvijek pozitivno, pogotovo iz centara država poput Španjolske?

– U Europskoj uniji postoji struja koja se zauzima za jačanje regionalizma. No, naravno da države i državni centri ne vole regionalizam, ali mislim da je to pogrešno i opasno za državu. Regionalna svijest i poznavanje svoje povijesti je vrlo bitno.

Kad se sve zbroji i oduzme, je li pogled na Dalmaciju više negativan ili pozitivan?

– Pozitivan. Svi su shvatili Dalmaciju kao iznimno lijepu zemlju, usporedili su je s Norveškom, što je za nas Norvežane velika pohvala. Dalmacija je u njihovim opisima divna i živopisna. Doduše, ima i negativnih pogleda, na primjer, što se tiče prirode. Sjećam se jednog opisa Šibenika koji se uspoređuje sa sjevernom Afrikom gdje nema zelenila i pusto je.

A sami ljudi? Jesu li Morlaci najgore prošli?

– Morlaci su bili zanimljivi jer su živjeli na način koji se razlikovao od života ljudi na obali. To je bio jedan starinski način koji je privlačio pažnju. Ne bih rekao da ih se sagledavalo samo negativno. Neki, doduše, pišu da su oni razbojnici, no takvi zapravo i nisu putovali tamo. Oni koji su posjetili te krajeve bili su vrlo pozitivni u svom opisu narodnog života na starinski način, u velikim obiteljima. Ima često i opisa praznovjerja koji se tiču vještica i vila, a to je strance zanimalo. Morlački svijet je bio vrlo zanimljiv.

A koliko se pozicioniranje Dalmacije kao neke egzotične ili zaostale regije promijenilo danas?

– Mnogi stranci koji danas dolaze u Dalmaciju doživljavaju je na sličan način. Vide je kao nešto posebno, što nije pokvareno. Gradovi su ostali s uskim ulicama na mediteranski način, dok su u drugim dijelovima Sredozemlja izgubili taj izvorni izgled. Stranci još uvijek pronalaze u Dalmaciji ono nešto izvorno u gradovima i u načinu života ljudi, poput ribara koji još uvijek na ulicama prostiru svoje mreže. Žive na starinski način. Ne kažem da je to baš dobro za Dalmaciju jer nema dovoljno napretka.

mašenjka bačić

Amerikanka Alice Lee Moqué svojedobno je napisala da bi, u slučaju da je Dalmatinka, bila bacačica bombi jer žene tu žive poput teglećih životinja. Čak se pobunila zato što svaki dalmatinski grad ima Gospodski trg
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. rujan 2020 12:43